698
RAT U BOSANSKOJ POSAVINI 1992.
pregovora pa i, prema autoru, u konkretizaciju tih pregovora, sa srbijanskim vodstvom, svojim arhineprijateljem; rezultat pretpostavljene konkretizacije je, prema autoru, zapravo bio porazan za hrvatske interese. Pored toga, autor tvrdi kako je ono jasno preferiralo interese herecegovačke hrvatske zajednice na uštrb one posavske, što je u konačnici i dovelo do negativnog raspleta sa stajališta hrvatskih interesa, te kako je svjesno doprinijelo potpunom urušavanju jedinstvenog sustava političkog rukovođenja te vojnog odlučivanja na lokalnoj razini. U obliku posebnih trinaest teza (sa zaključkom) autor navodi sve (navodne) propuste hrvatskog vodstva te ističe kako one potpuno potvrđuju krivnju navedenog vodstva. Nema dvojbe kako je u nekim postavkama Zovak u pravu. Odnos hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini ne može se podičiti jasnoćom vizije, dugoročnošću planiranja te efikasnošću djelovanja. Tako se, barem, može zaključiti ako se u obzir uzme sadašnja situacija u Bosni i Hercegovini, gdje se hrvatski interesi nalaze u stanju duboke ugroze te uvelike podređeni interesima dvaju ostalih naroda. Dalje, i pored velikih napora te visoke motiviranosti, hrvatske vojne snage početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, nisu uspjele postići visok stupanj profesionalnosti, barem ako je suditi prema današnjim kriterijima; ipak, krajnji rezultat, barem u Hrvatskoj, bio je njihova pobjeda nad nadmoćnijim neprijateljem, što svjedoči o brzoj, iako ne uvijek i preciznoj unutarnjoj izgradnji. Djelovanje u bosanskoj Posavini samo je pogoršalo stvari, jer se na vlastite unutarnje organizacijske slabosti sada nadovezala i sva kompliciranost tamošnje situacije; ipak, nema dvojbe kako su upravo hrvatske vojne snage tj. postrojbe Hrvatske vojske spriječile gubitak bosanske Posavine daleko prije negoli se to konačno i dogodilo. Brojni dokumenti, koje autor donosi, jasno potvrđuju navedene tvrdnje. Također, sasvim je sigurno kako je točna Zovakova tvrdnja kako slavonskobrodske vojne postrojbe - prije svih 108. brigada Hrvatske vojske - nikako ne mogu ponijeti epitet odgovornog krivca za srpsku pobjedu u bosanskoj Posavini, što je optužba koju je do sada javno iznijelo nekoliko istaknutih sudionika tih događanja. Dapače, navedena postrojba, kako je naveo jedan povjesničar, u obrani tog područja ostavila je posebno dojmljiv udio. Zovakov rukopis na jednako dojmljiv način potvrđuje tu tvrdnju. Zovak točno primjećuje kako je čitav kompleks jednog nezdravog odnosa između političke i vojne problematike (na svim razinama te na obje strane) zapravo ključni uzrok hrvatskog poraza u jesen 1992.; problematična je, ipak, tvrdnja kako je ključni krivac za takav razvoj događaja hrvatsko vodstvo. Najprije, autorova tvrdnja o navodno dogovorenoj podjeli Bosne i Hercegovine - pored načelne primjedbe kako i ta ideja barem zaslužuje legitimitet - jednostavno nije praćena potrebnim potvrdama. Nije, jer i ne može biti; čitava struja istaknutih hrvatskih, srpskih te muslimanskih intelektualaca koja zastupa ovakve zamisli još uvijek nije podastrijela niti jednu uvjerljivu potvrdu svoje tvrdnje; kasniji razvoj situacije, a pogotovo njezin rasplet upravo u Bosni i Hercegovini, predstavlja (neoboriv) demantij. Kada se ovako postavi pozornica - što je tvrdnja koju Zovak i izravno i neizravno pronosi kroz čitav tekst rukopisa - onda i nije pretjerano čudno da se zanemaruju ostali aspekti. Tako autor vrlo malo progovara o namjerama muslimanske komponente unutar bosanskog kompleksa; namjerema koje treba promatrati u posebnom kompleksu. Zapravo, inzi-