zivim uresima kojima su gospodari bili ponosni i zadovoljni. Prošla je još jedna godina, duga godina u službi tih tigrova, i sam Bog zna koje je muke Bakhita prolazila, koliko su gorkih suza isplakale njezine oči, otkrivajući duboku, neizrecivu tugu.
Nit vodilja
General se jednoga dana vratio kući i rekao supruzi i majci da se moraju pripremiti na odlazak. Zašto? Bakhita nije imala pojma. Je li možda bio opozvan natrag u svoju zemlju? Ili je dobio prekomandu? Činjenica je bila kako je morao ili želio otići iz Al Obejida. Neočekivana vijest nije se dopala ženama i opet se dogodila jedna od onih već opisanih divljih scena. No, ovaj su puta robovi bili pošteđeni - ne uslijed suosjećanja nego jer su gotovo svi trebali biti prodani i stoga biti u dobrom stanju ako se željelo postići dobru cijenu. Naposljetku, sviđalo se to njima ili ne, žene su morale popustiti pred generalom i pripremiti se za odlazak. U kući je vladala velika konfuzija dok su se pakirali kovčezi. Gospodari su sa sobom vodili samo deset robova. Bakhita je bila jedna od njih. Svi ostali su bili prodani. Bakhita se nadala da će i ona promijeniti vlasnika, ali... S tugom je gledala robove koje je zavoljela i s kojima je dijelila zajedništvo u boli kako odlaze i ostavljaju je s ove dvije harpije, no užurbane pripreme, brojne naredbe i osjećaj privlačivosti koji imaju nove stvari odvratili su joj misli i spriječili tugovanje. Krenuli su na put u samo nekoliko dana, s prtljagom natovarenom na leđa deva za koje su se robovi morali brinuti. Bakhita je putovala uz gospodare, spremna da ih posluži i otrpi nalete njihova gnjeva. Put im je pokvario planove i učinio ih dodatno napetima te razjarenima. Neprestano su prigovarali, mrmljali, udarali robove - osobito Bakhitu koja im je uvijek bila blizu. Temperature su bile tropske pa su odlučili putovati noću i rano ujutro kako bi se odmarali za neizdrživih dnevnih vrućina. Bakhita je prvi puta putovala na devi te je, unatoč neprestanim zahtjevima gospodara, uživala u novom iskustvu. Odozgo je gledala uokolo, možda u nadi da će vidjeti svoje selo. Nije shvaćala da se zapravo još više udaljava od njega. Razmišljala je i o budućnosti. Kamo ide? Što je očekuje u novoj zemlji? Koliko će trajati ovo zamorno putovanje, iako je s novim panoramama bilo zanimljivije nego monoton život u kući. Kamo general mora ići? Naravno, nije imala odgovor na ta pitanja, ali razmišljanje o budućnosti činilo je sadašnjost podnošljivijom. U svitanje jednoga jutra na obzoru se pojavio grad. Bio je to Kartum kojega je, kako smo rekli, izgradio Muhamed Ali. U to doba, otprilike 1883. godine, iako već sjedište 72