Morette. Bio je to emotivan susret. Unatoč razdvojenosti i udaljenosti, još uvijek je postojala snažna ljubav između učiteljice i učenice, između majke i kćeri. Ondje sam, uz pomoć majke Fabretti i drugih sestara, saznala nove detalje priče. Na brodu koji je plovio natrag u Sv. Alvise odvio se između majke Walburge i Bakhite sljedeći ugodan razgovor: «Majko Jozefino, još Vas se mora fotografirati.» «Fotografirati?» «Da, draga. Moramo u knjigu staviti Vašu fotografiju!» Bakhita je promijenila boju i oči su joj se ispunile suzama, ali je šaljivo odgovorila: «Ali, majko, koga bi mogla zanimati moja ružna faca?» «To nije važno, draga, je li lijepa ili ružna. Treba nam fotografija.» Bakhita je vragolasto odvratila: «Ali znate da sam kanosijanka.» «Pa što?» «Pa, mislim, kanosijanke su uvijek u paru, tako ni ja ne mogu biti sama. Zašto uz moju ne bi stavili i Vašu fotografiju, majko? Slažete li se?» 119 Zadovoljno se nasmijala, misleći da je tom malom dosjetkom uklonila opasnost. Majka Walburga također se nasmijala i nije više ništa rekla, kako je ne bi dodatno uznemirila. Tri dana poslije smo se rastali, ovaj puta na spontan i srdačan način. Bakhita je otišla u Schio, ne posve uvjerena da će netko o njoj napisati knjigu, o «sirotom valjušku». Ja sam se vratila u Castenedolo (Brescia), srca puna radosti jer sam vidjela Boga u svetosti jednog od Njegovih stvorenja. Priču o Bakhiti pisala sam više srcem nego perom. Izašla je u nastavcima u «Vita Canossiana» pod naslovom «Storia Meravigliosa» («Priča o čudu»). Godine 1931. objavljena je u knjizi na kojoj je bila fotografija majke Morette, ali ne i majke Walburge. Odmah sam pomislila kakvo će to biti iznenađenje za nju. Knjiga se proširila poput šumskog požara.
Međutim, bila je nedovršena jer je, da tako kažem, stala na vratima novicijata. O njezinom je vjerskom životu govorilo sljedeće izdanje, objavljeno neposredno nakon što je preminula.
To novije izdanje je potpunije, sveobuhvatnije i točnije. Temelji se, osim na materijalima sakupljenim od Bakhite, na svjedočanstvima pod prisegom i nepobitnim dokumentima. Ona doista može veličati Boga kroz Njegova vjernog slugu. 119 Cf. Summ. D. t., op. cit., str. 100, paragraf 203.
180