Dana 21. lipnja 1895. (petak i svetkovina Srca Isusova) u prekrasnoj crkvi samostana sv. Josipa u Veroni, blizu grobnice75 utemeljiteljice, Bakhita je poljubila kanosijanski habit i bila nanovo odjevena u njega uz duboke osjećaje. Nije požalila za gubitkom ičega od onoga što je posjedovala, u stvarnosti jako malo toga, niti onoga što bi tek mogla posjedovati. Ogoljena od vlasništva i oholosti, željela je biti ponovno odjevena u milost i milosrđe. Nije ništa posjedovala, a dala je sve: dala je sebe. Prošao ju je drhtaj od dodira škara koje su joj kosu odrezale u znaku križa. No, nasmiješila se dok je radosno ponudila svoju prekrasnu kovrčavu kosu koja je, kad je bila urešena, bila na ponos njezinim vlasnicima. Na svršetku ganutljivog obreda koji je, prema želji utemeljiteljice bio intiman i jednostavan, Bakhita se činila preobraženom. Njezino se crno lice stopilo s crnilom vela i šala, no njezine oči... Njezine su oči sjajile nezaboravnom svjetlošću, otkrivajući intimnu, nadnaravnu sreću. Odjek Magnificata odzvanjao je u njezinom srcu. Vratila se u Veneciju i nastavila se moliti Bogu, kličućeg duha, otkako je On pogledao poniznost svojeg sluge. Poput BDM, bila je odana svakoj prigodi milosrđa i poslušnosti, dok se sa žarom i poniznošću pripravljala za tajanstven brak iste te Marije koja je rekla: “Evo službenice Gospodnje...”
Posvećena
Vijesti o Bakhitinom oblačenju izazvala je daljnju radoznalost i zadovoljstvo u Rio dei Catecumeni i okolnim dijelovima grada gdje su je, čim se vratila, ljudi došli vidjeti i čestitati joj. Tada su je ostavili u miru pa je nastavila svoju spokojnu egzistenciju kao novakinja. Bila je zaokupljena dvama stvarima: “odgovaranjem na vrlo posebne Božje milosti i urešavanjem svoje duše što je moguće ljepše kako bi bila što ugodnija svojem Zaručniku.” Kada je vrijeme dopuštalo, rado bi se prostrla ispred oltara, upravo ondje gdje je bila krštena. S velikom bi poniznošću poljubila tlo i otkrila najgorljivije želje i osjećaje u svojem srcu. Bili su to osjećaji beskrajne zahvalnosti. “Bože, Bože, kako si dobar! Ne samo što si me otrgnuo iz onog barbarskog života i prozvao svojom kćeri, nego mi još želiš staviti i zaručnički prsten!”
Osjećala je i milosrđe prema onima koji još nisu imali svjetlost vjere. “O, Bože, kad bi samo mogao odletjeti mojem narodu u Afriku i glasno propovijedati o svojoj dobroti, koliko bih Ti mnogo duša donijela!76 Svoju 75 Memorie..., ms., str. 24. 76 Cf. Postulatsko pismo Njegove Ekscelencije monsinjora Luigija Marinonija, apos-
151