“Dakle, razumjele smo se: odlazimo za pet dana i nemoj ni pomišljati opet napraviti strku; neće biti koristi od toga.”
Zapovjednički glas njezine gazdarice suho je odzvanjao sobom za primanje. Uzdrmao je Bakhitu koja je nadahnuto odgovorila: “Ne, gospođo, ne: ja ne odlazim iz ove kuće. Bit će to moja propast.” Sve su je pogledale u zaprepaštenju. Je li to doista bila Bakhita, plaho dijete, krotko, pristojno i uvijek poslušno i pokorno? Je li ona ta koja se sada zauzima za sebe i prosvjeduje jer ne želi napustiti Institut? Gdje je smogla hrabrost pobuniti se protiv gospođe koja se uvijek prema njoj dobro odnosila, ako se nikada nije pobunila protiv svojih otmičara? Tko joj je dao snage da pusti malo dijete koje je voljela majčinskom ljubavlju? Koje više dobro ju je navelo da se odrekne najvjerojatnije spokojne i možda čak sretne budućnosti? Bakhita je čvrsto uprla pogled u raspelo, pogled pun ljubavi, zadovoljstva i prepuštanja. Pogledajte! Svjedočila mu je o svojoj vjernosti, kao što je i obećala. Gospođa je na nju mogla ispustiti svoj najgori gnjev, ali je ona bila spremna na sve to: na bolni rastanak s Mimminom, najgrublja stradanja, siromaštvo i jad. No, nije bila spremna odustati od Krista koji joj je raskrilio ruke na križu i koji će je uskoro držati u božanskom, neizrecivom, euharistijskom zagrljaju. Gospođa se nervozno nasmijala na Bakhitin odgovor i nastojala ostati mirna: “Za pet dana, jesi razumjela?” “Ne”, Moretta je jednako odlučno odvratila. “Ne, bit će to moja propast.” “Zakonski si moja i, svidjelo se to tebi ili ne, moraš poći sa mnom.”
Njezin uzrujan glas odzvanjao je niz atrij; vanjska su se vrata zatvorila; kroz prozore se čuo zvuk koraka na pločniku, a zatim tišina. Bakhita je jecala u tužnoj i tihoj sobi za primanje, držeći Mimminu u čvrstom zagrljaju, a dvije su se sestre pogledavale kao da sanjaju. Je li ta žestoka scena bila san? Na vlastito zaprepaštenje, prišle su djevojci i pokušale je utješiti. Časna majka uzela je Mimminu i otišla po neki slatkiš, dok je majka Fabretti zagrlila Bakhitu i pustila je da iz sebe oslobodi bujicu osjećaja. Kada se ova malo smirila, rekla joj je da sjedne kraj nje, primila je za drhtave ruke i majčinski nježno potaknula da govori, da joj povjeri sve svoje križeve, svoje strahove, da objasni zašto odbija ići s gospođom Michieli. “Znala si da će, na nesreću, doći ovaj dan. Gospođa ti je dopustila da boraviš ovdje dok se ona ne vrati ili, ako želiš, do dana kada se bude vraćala 118