odozgo, i to tako da sam s lijeve i desne strane kutije, koja se objesi ispred leta košnice, pričvrstio žičnom mrežom produžene izlaze. Oni su dugi oko 7—8 cm sa svake strane i kroz njih pčele izlaze slobodno iz košnice, a one koje ulaze nikako ne nalaze te kamuflirane izlaze, nego su prisiljene da se provlače kroz postavljene rešetke. Prilikom stavljanja ovog hvatača ispred leta košnice mora se poletaljka ukloniti jer sam hvatač peluda dolazi na njeno mjesto i on ima svoju poletaljku. Da bi se pčele priučile ulaziti kroz postavljeni hvatač peluda, potrebno je najmanje 3 dana ukloniti okomitu rešetku. A kad
se pčele nauče na novi oblik ulaza, onda se uvuče i spomenuta rešetka. Ustanovio sam da se pčele đosta lako provlače kroz postavljenu rešetku sa 4 reda prolaza i da nema nikakve gužve među pčelama. Isto tako tvrdim da su bolje rešetke sa 4 reda prolaza od plastične mase nego limene sa jednim redom. Pčele koje izlaze iz košnice, videći da im je izlaz kroz rešetku mnogo teži, ubrzo pronađu prolaze na stranama i na taj način nastave s radom. Nisam zapazio da pčele ulaze kroz izlazne prolaze. Ipak manje tovare peluda pčele unesu kroz rešetkaste otvore, a to je i dobro jer peluda treba pčelama za uzgoj legla. Praksa je dalje pokazala da se upotrebom hvatača pćele pobuđuju na energičnije sakupljanje peluda. Oko 60—80% unesenog peluda zadrži se u ladici hvatača, a ostatak od oko 20% pčele unesu u košnicu i izruče u stanice saća. 366
Zapaženo je da je najveći unos peluda do 10 sati ujutro, što opet zavisi i o vremenskim prilikama, bogatstvu peludnih paša i snazi pčelinjih zajednica. Jaka pčelinja zajednica za vrijeme dobre peludne paše može dati na dan i do 150 grama peluda. Upotrebom hvatača peluda ne nanosi se pčelama nikakva šteta, osobito u krajevima gdje ima dovoljno peludnih paša. Samo se po sebi razumije da ovaj način dobivanja peluda ne dolazi u obzir u krajevima gdje pčele oskudijevaju u peludu. Ali ima krajeva gdje nekih godina pčele nanesu toliko peluda u saće da dolazi do blokade i u plodištu i u medištu. U tom slučaju matice nemaju gdje odlagati jaja, a sabiračice nemaju mjesta za unos nektara. Baš u takvim krajevima potrebno je služiti se hvatačima peluda. No da se ne bi hvatači držali samo na jednim košnicama, potrebno ih je svakih 6—7 dana premetati na druge košnice. Na taj način, već prema trajanju peludne paše, može se svakih desetak dana ponovo staviti hvatač na istu košnicu. U dobroj godini jaka pčelinja zajednica može dati 2—3 kg peluda. Neki pčelari u Francuskoj i Kanadi, koji su se specijalizirali za sakupljanje peluda, tnogu dobiti u toku sezone i do 5 kg peluda po košnici. A velepčelari s većim brojem košnica dobiju i po nekoliko tona peluda u toku godine. Čuvanje sakupljenog peluda. Tek sakupljeni pelud, bilo neposredno s grana biljaka, bilo pomoću hvatača, sadrži oko 18% vode. Ako bismo ga ostavili u tom stanju, on bi se brzo pokvario. Radi toga mora se svake večeri vaditi iz ladice i natanko razasuti na čist papir da se u suhoj i toploj prostoriji dobro osuši. Suši se u hladu, a nikako na suncu. U Francuskoj se pelud suši ili pomoću infracrvenih zraka ili pomoću električne struje. Pomoću infracrvenih zraka može se pelud sušiti i u debljem sloju. Sušenje pomoću električne struje u termostatima mora se regulirati automatski na 45 °C. Viša temperatura uništila bi sve hranjive tvari u peludu te se na to mora strogo paziti. Ne smije se zaboraviti da je peluđ živa, nježna tvar koju treba čuvati od suvišne topline i vlage. Kad je pelud osušen, treba ga još jednom dobro očistiti prosijavanjem kroz fino svileno sito. Pelud se po francuskom receptu najbolje čuva u aluminijskim ili staklenim posudama, na suhom i tamnom mjestu, gdje se može čuvati i po nekoliko mjeseci bez ikakvih štetnih posljedica. Da bi se očuvale hranjive tvari u peludu, J. Svoboda (ČSSR) predlaže način konzerviranja sličan načinu na koji pčele konzerviraju pelud u saću: na 150 g meda doda se 0,25 1 vrele vode, dobro izmiješa da se med otopi u vodi. U ovaj rastvor doda se 1 kg suhog peluda i to miješa tako dugo dok se ne dobije jednolična masa. Na taj način dobivena smjesa stavi se u čistu, prokuhanu staklenku i na vrh čist komadić daščice i ona se optereti da se zrak što više istisne iz staklenke. Tako se ostavi 4—6 dana na toplom mjestu, zatim se kamen ukloni, a daščica čvrsto zalije smjesom voska i parafina u omjeru 1 : 3. Nakon toga konzerviran pelud čuva se u hladnoj i suhoj prostoriji. Zbog fermenata, 367