smjela biti veća od 50 kg. Preostaje još da se na gornji dio stavi natpis velikim slovima: Ne bacaj, lomljivo, i ne drži na suncu. Budući da naši pčelari nemaju neku značajnu pčelarsku praksu, to smo se prilikom sastavljanja ovih uputa držali američke prakse, najveće i najuspješnije. Iz te prakse su i ove ilustracije.
DOBIVANJE VOSKA
»Vječno saće«. U industrijskim zemljama razni izumitelji pokušavali su da saće od pčelinjeg voska zamijene drugim tvarima radi štednje, smanjenja uvoza, suzbijanja voštanog moljca i bolesti. Dobivanjem »vječnog saća« htio se osim toga izbjeći velik posao oko pravljenja okvira, žičanja i umetanja osnova i njihova stavljanja u košnice. U Americi su izrađene osnove od aluminija i plastike, uronjene u vosak, pa i počeci medišnog saća. U Njemačkoj je prije dvadesetak godina počela uvjerljivom komercijalnom propagandom već i tvornička proizvodnja vrlo lijepo izrađenog saća od plastike. Svi ti vrlo privlačni oiljevi dosad nisu dostignuti. Pčele su ga odlučno odbijale i na njemu napadno zaostajale. Osim tog sukoba s fiziološkim potrebama i zakonima pčela, uspjeh isključuje i cijena toga saća. Za cijenu takve gotove satine, doduše bez potrebe okvira, pčelar može kupiti 7 do 8 osnova od voska iste veličine, a još će jeftinije proći ako vosak proizvede sam. Nedovoljna proizvodnja. Danas sve razvijene zemlje, pa i naša, uvoze znatne količine pčelinjeg voska radi sve većih potreba tehnike. I dok potrebe rastu, proizvodnja nazadovanjem prostokošničarstva naglo opada. Pčelarstva s pokretnim saćem morala bi pak, koju godinu nakon osnutka, ne samo vratiti ulog u vosku i namirivati dalje vlastite potrebe nego i stalno davati viškove. Umjesto toga ona su često na tržištu istaknuti kupci voska. Sve to zato jer goleme količine voštine uništi svake godine voskov moljac, a mnogo voska gubi se i zbog neprikladnog pribora ili loših postupaka otapanja. Očito je stoga da će se kriza voska i dalje zaoštravati, a pčelarima sve više isplaćivati sakupljanje i čuvanje voštine, povećana proizvodnja voska na pčelinjacima i topljenje voštine. Sirovinsku osnovu za proizvodnju pčelinjeg voska čini kod nas voština iz pletara i dubova, staro saće iz košnica s pokretnim saćem, vosak od mednih poklopaca, vosak iz građevnjaka i razni otpaci iz košnica. Voština iz pletara i dubova. Kad prostokošničari istjeruju ili guše u jesen veći dio svojih pčelaca, oni obično najprije izlučuju bezmatke, trećake i drugake, ako nisu izgradili saće ni do polovine koša, zatim najteže prve rojeve i konačno najteže starce s tamnijim saćem. Kako starci, drugaci i trećaci imaju mlade matice, a iduće će se godine sigurnije rojiti pčelci koji nisu pretrpani medom, treba za »sjeme« ostaviti lakše starce sa svjetlijim saćem i drugake i trećake kojima koš srednje 354
veličine teži svega 10—12 kg ili im razliku do te težine treba dodati prihranjivanjem. Med neki cijede grijanjem ili tlačenjem. To su lošiji postupci jer se grijanjem kvare Ljekovita svojstva meda, a pri tlačenju zaostaje dosta meda u voštini. No ako se ostaci od tlačenja dobro isperu redom u 2—3 hladne vode, pa ta voda zatim koristi za pravljenje medne rakije ili mednog octa, ništa nije izgubljeno, a voština je već usitnjena i oprana za topljenje. Mnogi to saće i vrcaju, ako pri vađenju paze da ga ne izlome. Dobre su i rasklopne kazete s krupnijom mrežom u koje se poslažu nakon otklapanja komadi saća i vrcaju uz pravilno okretanje, a zatim se voština ispire. Tko uz pletare ima i košnice s pokretnim saćem, najbolje će učiniti da na litru te zaslađene vode nakon blažeg zagrijavanja doda 1,50 kg šećera, i to uz najveći oprez prihrani pčelama. Iz voštine će se, naime, isprati dosta peluda koji bi se brzo pokvario ili ukiselio, a ovako će biti vraćen pčelama. Voština od starog saća. Satinu, prezrelu za otapanje, osjetit će iskusan pčelar već po težini. Ona je prazna teška kao da je napola puna meda. Isto tako treba za otapanje izlučiti saće kroz koje se, podigavši ga prema suncu ili svjetlu, vidi vrlo slabo ili nikako. Ako takvo saće zbog zaliha u njemu ostaje u košnici preko zime, treba ga pomaknuti na rubove gnijezda i izlučiti u proljeću prilikom širenja gnijezda. Korist je višestruka: crno saće zimi ne spada usred klupka, u proljeću pčele će dobiti nadoknadu baš kad najradije grade, jače zaposlene gradnjom manje će težiti rojenju, a živom izmjenom saća povećava se i proizvodnja voska. Tko rijetko otvara košnice radi štednje vremena u radu, treba da se za to pripremi pri svakom otvaranju. U načelu saće u svakoj košnici treba posve obnoviti unutar 5—6 godina, tako da npr. u košnicama sa 20 okvira treba svakog proljeća zamijeniti 4 okvira. Uzorna pčelarstva označuju nekim jednostavnim znakom godinu stavljanja osnove i mijenjaju saće po čvrstom redu. Pri valjanom otapanju dobiva se od jedne satine oko ploča i po satne osnove iste površine. Voština od mednih poklopaca. Prije vrcanja meda skidaju se s poklopljenog meda nožem ili vilicom voštani medni poklopci koji se sastoje, osobito nakon dobre naglije paše, od kvalitetnog svjetlijeg voska. Saće s dubljim stanicama i izdancima treba vještim rezanjem poravnati u ravninu letvica, a može se odrezati i koji milimetar dublje. Na taj način uvećava se prinos voska, a pčelama samo olakšava posao oko ponovnog punjenja. Kad pune saće, pčele imaju fiziološku potrebu da proizvode vosak i produbljuju saće, pa tako obnovljeno i vrlo crno saće dobiva lijep izgled. Kako je rečeno u praktičnom dijelu, taj se vosak najprije ocijedi od meda na mrežicama i zatim ispire u 2—3 hladne vode, a slatka voda i voština upotrijebi, kako je naprijed spomenuto, kao i pri ispiranju voštine iz pletara. Voština iz građevnjaka. Građevnjaci su okviri sa posebno dodanom uzdužnom letvicom usred okvira u kojima se jedna polovina ispuni satnom osnovom a na drugoj stavi samo početna traka od 1 cm. Ako se želi cijela površina okvira ostaviti za građevnjak, treba također sredinom dodati letvicu i staviti dvije početne trake, jer će pčele brže 355