Issuu on Google+

POVIJEST HRVATA BRČANSKOG PODRUČJA Autor: Bonislav Grgić

Brčko, svibanj 2008.

SADRŽAJ I. UVOD ............................................................................................................................................................................. 2 II. ILIRSKO DOBA ............................................................................................................................................................... 2 II.1. SLIČNOSTI OBIČAJA BREUKA I POSAVSKIH HRVATA .............................................................................................. 3 II.1.1. Higijenski običaji ............................................................................................................................................ 3 II.1.2. Tetoviranje kože ............................................................................................................................................ 3 II.1.3. Glazbeni običaji.............................................................................................................................................. 4 II.1.4. Odjeća i obuća ............................................................................................................................................... 4 III. RIMSKO DOBA .............................................................................................................................................................. 5 III.1. RIMSKE CESTE I UTVRDE U BOSANSKOJ POSAVINI............................................................................................... 5 III.2. SALDAE (BRČKO) ................................................................................................................................................... 6 IV. SLAVENSKO DOBA ....................................................................................................................................................... 7 IV.1. VII.-XII. stoljeće .................................................................................................................................................... 7 IV.2. XIII. - XIV. stoljeće................................................................................................................................................. 9 IV.3. XV.-XVI. stoljeće ................................................................................................................................................. 10 IV.4 SREDNJOVJEKOVNI GRADOVI I NASELJA U BOSANSKOJ POSAVINI ..................................................................... 11 IV.4.1. GRAD DOBOR ............................................................................................................................................. 11 IV.4.2. GRAD NOVI ................................................................................................................................................. 11 IV.4.3. NASELJE NENAVIŠTE (TERRA TOLYSS) ......................................................................................................... 12 IV.4.4. NASELJE MODRINA (MODRUNA, MODRIČA) .............................................................................................. 12 IV.4.5. GRAD BARKA (BRKA, BRČKI, BRČKA, BRČKO).............................................................................................. 12 IV.4.6. GRAD SREBRENIK........................................................................................................................................ 14 V. TURSKO DOBA ............................................................................................................................................................ 15 V.1. XVII. stoljeće ........................................................................................................................................................ 15 V.2. XVIII. stoljeće ....................................................................................................................................................... 16 V.2.1. Župa Ravne .................................................................................................................................................. 17 V.3. XIX. stoljeće ......................................................................................................................................................... 18 V.4. CRKVENA STATISTIKA .......................................................................................................................................... 19 V.4.1. Popis 1743. godine ...................................................................................................................................... 20 V.4.2.Popis 1768. godine ....................................................................................................................................... 21 VI. AUSTRO-UGARSKO DOBA .......................................................................................................................................... 22 VI.1. Važniji događaji u Brčkom .................................................................................................................................. 23 VI.2. KATOLIČKA VAROŠ U BRČKOM .......................................................................................................................... 24 VII. DOBA KRALJEVINE SHS (PRVA JUGOSLAVIJA) ........................................................................................................... 25 VIII. DOBA NDH ............................................................................................................................................................... 25 IX. DOBA SFRJ.................................................................................................................................................................. 27 X. DOBA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE .................................................................................................................. 28 X.1. OPĆINA RAVNE-BRČKO ....................................................................................................................................... 29 X.1.1 Politička deklaracija ...................................................................................................................................... 29 X.2. BRČKO DISTRIKT BIH............................................................................................................................................ 30 XI. STATISTIKA ................................................................................................................................................................. 32 XII. ZAKLJUČAK ................................................................................................................................................................ 34 Literatura ........................................................................................................................................................................ 35

1

I. UVOD Ljudi su oduvijek nastanjivali područja pokraj rijeka i šuma, doline i padine planina. Naseljavanje pokraj rijeka i šuma bilo je jako bitno za naše daleke pretke jer su na tim područjima imali izvore pitke vode te obilje svježe hrane. Zbog obilja vode mogli su održavati osobnu higijenu te higijenu nastambi. Tu su gradili primitivna naselja od četverokutnih nastambi sličnim šatorima. Nastambe su pokrivali lišćem, sijenom, mahovinom a kasnije osušenim životinjskim kožama i slamom. Kasnije su počeli graditi nastambe od pletara i gline. Poznato je da na brčanskom prostoru osim rijeke Save postoji još rijeka: Brka, Tinja, Lomnica, Srnica i Lukavac. U neposrednoj blizini navedenih rijeka pronađeno je mnoštvo predmeta koji govore o životu naših predaka. Osim predmeta od keramike, bakra i željeza pronađeni su i drugi predmeti potrebni za svakodnevni život. Pronađeno je različito oružje i oruđe, nakit, kameni žrvnjevi, bakarne igle i britve, strojevi za tkanje, sjekire, bodeži, novac i dr. Najpoznatija arheološka nalazišta u bosanskoj posavini su: Gradić u Matićima, Grbači u Slatini, Živkovića Brda u Donjoj Mahali, Čifutsko groblje u Tramošnici, Garulje u Grebnicama, Kulište u Kruškovu Polju te Lisnik i Mrke Njive u Žabaru, a na brčanskom području: Baščurine u Rogozanu kraj sela Ulice, Bare, Kućište, Mađarsko groblje, Kamenik i Okućnica, sva u selu Vukšiću, Boljikovci u Krepšiću, Gornji Gaj u Goricama, Brdo u Laništima, Brdo u Poljacima, Janjkuša u Jagodnjaku, Kukan Grad u Bijeloj i dr.1 Osim predmeta za svakodnevnu upotrebu pronađen je i različit novac. Tu ponajprije mislimo na rimski (III.-IV. st.), srednjovjekovni i turski novac. Predmeti od keramike, bakra i željeza su osim u navedenim mjestima pronađeni su i u podmajevičkim brčanskim selima: Zoviku (Kalajdžije), Štrepcima, Boću i Boderištu. U Štrepcima je pronađena i nekropola stećaka.

II. ILIRSKO DOBA Pokrajina Illyricum je zauzimala ogromna prostranstva od Albanije do Slovenije. U tadašnjoj su Iliriji živjela mnogobrojna plemena, koja su imala više rodova, a rodovi centurija. Iliri su bili dobri lovci i hrabri ratnici, bili su visokoga rasta i nešto tamnije puti. Uz rijeku su Savu živjela ilirska plemena Breuci, Oserijati i Kolapijani. Breuci su živjeli uz donji tok rijeke Save tj. na području bosanske (brčanske i oraške) i slavonske Posavine, te uz rijeku Dravu (na području Osijeka). Napisano je mnogo knjiga o životu Ilira pa tako i o Breucima. Ova plemena su se najčešće bavila lovom i ribolovom, a po potrebi su bili i ratnici. Breuci su često ratovali protiv Rimljana, osobito nakon uspostavljanja rimske vlasti u Iliriku. U ratovima Breuka protiv Rimljana isticao se breučki vojskovođa Baton. Na početku nove ere breučki kralj je bio Pinnes. U isto vrijeme se u Dalmaciji isticao vojskovođa koji se također zvao Baton. Breučki kralj Pinnes 6. god. podiže veliki ustanak protiv Rimljana jer je bio nezadovoljan lokalnom vlašću koju su mu dodijelili Rimljani nakon zauzimanja ovog dijela Ilirika. U toj borbi protiv Rimljana pridružuju mu se i najjužnija ilirska plemena Dalmati s njihovim, već spomenutim vođom Batonom. Breuci su krenuli na Sirmium (Srijemsku Mitrovicu), a Dalmati na Salonae (Solin). Ti su gradovi bili rimski upravni centri. U Panoniji i Dalmaciji se ratovalo gotovo četiri godine. U tom ratu je sudjelovalo preko 100 000 vojnika s obje strane.2 Breuci su u početku dosta dobro napredovali i prvih su godina rata opustošili čitav Srijem dok su Dalmati nešto slabije napredovali prema Solinu. Kasnije je breučki vojskovođa Baton uvidio na ne može pobijediti brojne rimske legije i odlučio se predati. Zbog tog čina je dobio dozvolu da i dalje ostane breučki vođa. O tim je događajima svjedočio i Strabon koji je zapisao da je u tome ratu poginulo mnogo naroda te da je zemlja Ilirik bila jako devastirana. 1 2

Dr. Zlatko Jakobović, „Brčko hrvatski povijesni grad“, str. 6. Isto 1., str. 10.

2

II.1. SLIČNOSTI OBIČAJA BREUKA I POSAVSKIH HRVATA Kod običaja Posavaca (Hrvata) postoje neke sličnosti s običajima i navikama ilirskoga plemena Breuka. Tu prije svega mislimo na glazbene, graditeljske, higijenske i neke druge navike. Sličnost je ranije postojala i kod izgradnje nastambi, u uporabi glazbala, kod sahranjivanja umrlih osoba itd. Danas se ta sličnost još može zapaziti u nekim navikama poput brijanja brade, tetoviranja kože, odijevanja te redovitog održavanja higijene tijela i nastambi. Neki se od spomenutih običaja i danas vrlo malo ili nikako ne razlikuju od nekih običaja i navika Breuka. II.1.1. Higijenski običaji Breuci su se često kupali za razliku od nekih drugih ilirskih plemena koja su bila izuzetno neuredna. Pripadnici ilirskoga plemena Dardani kupali su se svega dva puta u životu i treći put nakon smrti.3 Živjeli su u Pomoravlju. Za života su se kupali pri rođenju i prigodom ženidbe. Svoje su nastambe gradili ispod gnojnica što je neuobičajeno za civilizirani svijet. Brijanje brade je bio značajan higijenski običaj kod posavskih Ilira i to nam svjedoče iskopine brončanih britava na području bosanske Posavine. Osim u sjevernoj Bosni, slični su predmeti iz brončanoga i starijega željeznog doba pronađeni još i na području današnje Republike Slovenije, te u Republici Hrvatskoj uz jadransku obalu. Iz toga možemo zaključiti da su, osim Breuka, brade brijala i druga ilirska plemena kao primjerice Liburni i Dalmati. Ne treba posebno opisivati da je ovaj higijenski običaj prisutan kod hrvatskoga pučanstva u bosanskoj Posavini i danas. II.1.2. Tetoviranje kože Tetoviranje je ljudske kože bio čest običaj kod Ilira, posebno kod posavskih Breuka. Bio je raširen u svim krajevima bosanske Posavine, a za tu tvrdnju postoje arheološki dokazi brončane igle. Breuci su po koži najčešće tetovirali geometrijske likove i zmije, tzv. «čuvare kuće».4 Slične motive možemo pronaći i na ilirskim nadgrobnim spomenicima na kojima je često uklesan reljef koji prikazuje zmiju. Iliri su vjerovali da će spomenute zmije «čuvarkuće» čuvati njihova tijela u zagrobnome životu. Kod katolika u brčanskome kraju postoji običaj da ne ubijaju zmije koje se skrivaju po podrumima i drugim ostavama, jer postoji vjerovanje da je grijeh ubiti takve zmije. Taj se običaj kao i mnogi drugi nije uspio održati do u 21. st. Tetoviranje kože u bosanskoj Posavini ima kontinuitet, Iliri su to radili prije dolaska Rimljana, za romanizacije i nakon propasti Rimskoga carstva. Dolaskom u ove krajeve Slaveni su prihvatili ovaj ilirski običaj, posebno nakon pokrštavanja. Tada se kao motiv tetoviranja najčešće pojavljuje križ na rukama i prsima. Za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine tetoviranje se nastavilo. Hrvati katolici su po koži ruku i prsa tetovirali različite motive, a najčešće križ i zmije. Radili su to iz tradicije, ali i iz etičkih razloga. Iz povijesti je poznato da su mnogi katolici u to doba bili prinuđeni prijeći na islamsku vjeru iz praktičnih razloga, jer su jedino su tako mogli izbjeći teške radove i velike poreze koje je kršćanima nametala turska vlast. Osim toga, Hrvati su tetovirali kožu kako se ne bi zaboravilo njihovo podrijetlo. Taj se običaj održao kod katoličkoga pučanstva u bosanskoj Posavini sve do današnjega dana pa se često mogu zapaziti tetovirane ruke i prsa kod seoskoga brčanskog pučanstva. Danas se mogu vidjeti različiti motivi: ornamentika, zmije, križevi, osobni inicijali, licitarsko srce, stilizirani portreti zaljubljenih, godine rođenja i slični motivi. Tetoviranje se najčešće radi na stražnjoj strani podlaktice, a nešto rjeđe na koži prsa.

3 4

Isto 1., str. 10. Isto 1., str. 11.

3

II.1.3. Glazbeni običaji I danas još postoji dosta sličnosti u glazbenim običajima Ilira i Hrvata u brčanskome kraju. Gotovo je u cijelom Iliriku bio popularan instrument pod nazivom syrinx (siringa). To je mali višecjevni instrument. Uz ovo su Iliri još koristili različite gudačke i puhačke instrumente. Voljeli su svirati i na instrumentu sličnom dvojnicama i fruli. Poznavali su i druge instrumente. Slaveni su dolaskom na ova područja prihvatili neke glazbene običaje i instrumente od Ilira. Plesovi pri kojima se ljudi drže za ruke prisutni su i danas kod hrvatskog pučanstva u brčanskome kraju. Iliri su, za razliku od Hrvata, plesali držeći se za ruke za vrijeme sahranjivanja umrlih. Plesovi pri kojima se plesači drže za ruke dosta su česti u Posavini s obje strane rijeke Save. Prigodom održavanja katoličkih blagdana i vjenčanja posavski se Hrvati vesele plešući uz zvuke instrumenta poznatoga pod nazivom «šargija». Plesači se obvezno drže za ruke. To je tipična analogija u glazbenim običajima Ilira i drugih stanovnika bosanske Posavine. U Slavoniji se od pamtivijeka za sviranje koristi «tamburica». Godine 1842. bosanskom Posavinom je prošao poznati franjevac Ivan Franjo Jukić. Tada je zapisao da u ovome kraju bosanske Posavine žive starosjedioci pod nazivom Šokci. Poznato je da su Šokci hrvatski narod koji danas živi u slavonskoj Posavini na području hrvatskih gradova Županje, Đakova, Vinkovaca, Slavonskog Broda, Požege i Našica. Iz ovog podatka o Šokcima, kojega je zapisao znameniti franjevac Ivan Franjo Jukić, može se zaključiti da narod u Posavini s obje strane rijeke Save ima iste hrvatske korijene.5 II.1.4. Odjeća i obuća Odjeća se nije mnogo mijenjala kroz različite periode života Ilira. Ponegdje se razlikovala u nekim malim detaljima, no osnovna je odjeća sačuvana tijekom više stoljeća. Neki slični detalji ilirske odjeće mogu se i danas zapaziti u bosanskoj Posavini. Muškarci su nosili duge košulje i pojas oko struka, a ponekad kratke košulje i hlače. Košulje Ilira bile su širokih rukava, što je analogno današnjoj seoskoj nošnji u brčanskoj Posavini. Osim opisanih košulja, Breuci su nosili i ogrtače preko ramena. Neki povjesničari tvrde da Iliri nisu nosili hlače, nego da su hlače karakteristične za Germane, Kelte i druga plemena. Međutim, prikaz hlača koje su nosili Iliri nalazimo na spomenicima iz rimskoga doba. Na nogama su nosili opanke ispletene ili sašivene od prirodne kože, a na glavama različite kape. Poznate su četiri vrste ilirskih kapa. Ilirke su nosile duge haljine širokih rukava, pojaseve oko struka, te opanke i rupce. Slična se odjeća uz manje izmjene kod seoskoga brčanskog pučanstva može i danas primijetiti. Rupce na glavama su kod Ilira nosile i udane žene i djevojke. Posavke (Hrvatice) također nose rupce različitih boja, najčešće crne. Za razliku od Posavki, Ilirke su puštale rupce da im slobodno padaju na ramena, dok Posavke rupce vežu ispod brade ili na potiljku. Ženska se odjeća u bosanskoj Posavini u zadnja dva stoljeća razlikovala prema potrebama i dobi, odnosno starosti osoba, pa se Posavska narodna nošnja prema prigodama može svrstati u svakodnevnu narodnu nošnju i svečanu narodnu nošnju. Svakodnevna posavska nošnja je radna nošnja, sašivena od jeftinoga materijala i jednostavnije izrade. Hrvati u brčanskome kraju svečanu nošnju oblače za vjenčanja i katoličke blagdane. Na tim se nošnjama mogu zapaziti široki rukavi, što je analogno nošnjama Breuka. Svečana nošnja je ukrašena vezovima, čipkama, šljokicama, šlingerajima, dukatima, perlama i različitim trakama. Osnovna je odjeća pak duga bijela haljina širokih rukava preko koje se nose šareni prslučići i pregače. Ove su haljine najčešće sašivene od lanenoga materijala. U XIX. i XX. stoljeću u sastavu posavske narodne nošnje se nalazi i gunj - ogrtač. Već je rečeno da su Iliri preko ramena nosili ogrtače. Ženske haljine u bosanskoj Posavini imaju različite nazive kao npr. prednjice, rubine, lanenice, bobanice, šljokice, vezare, čipkare, krepušnice i sl. Posavke u zadnja dva stoljeća na glavama nose različite rupce i krpare. Krpare su malo veći ručnici koje Posavke različitim iglama fiksiraju za koture i pletenice, a ponekad su preko njih nosile i rupce. U prošlome stoljeću ženama u 5

Isto 1., str. 14.

4

Posavini nije bilo prilično izlaziti iz kuće nepokrivene glave. Za izradu opanaka koristili su drvo, kožu i gumu. Za vrijeme turske okupacije Posavljaci su ponekad prodavali opanke od kože u susjednoj Slavoniji. Opanke, ovisno o kraju, nazivaju različitim imenima. Tako se mogu čuti nazivi: drvenjaci, klompe, kajšari, putravci, oputari, kaljavuše, brvljari i dr. U novije su vrijeme Posavljaci na nogama nosili crne cipele. Muškarci u Posavini su u zadnja dva stoljeća nosili duge košulje ili kratke košulje i hlače tzv. gaće. I ova je odjeća izrađena pretežito od lanene tkanine. Oko košulja je obavezan pojas, a na glavama su nosili kape. Od sredine XX. stoljeća muškarci na glavama nose crne šešire. U tursko doba narod je u bosanskoj Posavini na glavama nosio različite kape i fesove (turske kape) crvene boje. Katolici su brijali bradu, ali su puštali brkove. U periodu od XVI. do početka XIX. stoljeća poturice su u Bosni i Hercegovini ubijali kršćane i pljačkali njihovu imovinu. Čak su i izdaleka pucali na njih.6 Zato su neki franjevci tražili dozvolu od turskoga cara da smiju nositi fesove na glavama i oružje za pojasom. Narodu, odnosno raji, kako su ih Turci nazivali, nisu dopustili nositi oružje, ali su mogli puštati brkove i nositi fesove na glavi. Tako su donekle bili manje ugroženi od poturica, jer ovi zbog fesa na glavi nisu znali radi li se o pravome Turčinu ili raji-kršćanima.

III. RIMSKO DOBA Rimljani su na ova područja došli čak dva stoljeća prije Krista. Oni su 35. godine p.n.e. krenuli u osvajanje zapadnih krajeva Ilirika i osvojili područja na kojima su živjeli ilirska plemena Japodi. Rimski car Oktavijan August tom je prigodom zauzeo Sisciu (Sisak) gdje je se utvrdio i spremao za daljnja osvajanja ilirskih područja u Panoniji. Nakon godinu dana, tj. 34. godine p.Kr., car Oktavijan August napada ilirska plemena Breuke, Scordisce i Dalmate. Rat s Dalmatima završio je 33. godine prije Krista njihovom predajom. Godine 27. p.Kr. dovršio je okupaciju i osvojio čitav Ilirik tj. područja između rijeka Save, Drave, Drine i Dunava i južno sve do Jadrana. Nakon okupacije je često dolazilo do pobuna Ilira. Zadnji značajniji ustanak desio se 6.-9. godine i nakon njega Iliri su prihvatili potpunu romanizaciju svojih krajeva. Čak su neka ilirska plemena vjerno služila Rimljanima. Rimljani su se u osvojenim područjima naseljavali pretežno u starim gradovima gdje su, osim svoje uprave, uveli i mnoge novine u živote Ilira. Zbog strateških i ekonomskih razloga Rimljani su u osvojenim krajevima gradili vojne utvrde, nove gradove, te nove prometnice. Glavni su rimski putevi povezivali rimska upravna središta Sirmium (Srijemsku Mitrovica) u Panoniji i Salonae (Solin) u Dalmaciji. III.1. RIMSKE CESTE I UTVRDE U BOSANSKOJ POSAVINI Rimljani su na području današnje BiH izgradili tri glavne prometnice i nekoliko pomoćnih puteva. Svrha ovih prometnica bila je brži transport rimskih legija i ubrzanje trgovačkoga prometa, jer je u to doba promet na cestama bio dosta gust, a prometnice uske. Putevi su bili popločani ili samo nasuti pijeskom. Najstarija rimska cesta izgrađena na ovom području je povezivala Sirmium na sjeveru sa Salonom na jugu pokrajine, tj. prolazila je kroz Srijem, sjeveroistočnu, sjeverozapadnu i zapadnu Bosnu te kroz Hercegovinu i Dalmaciju. Na tome je dalekom putu prolazila kroz nekoliko desetina gradova i naselja na području današnje Bosne i Hercegovine. Ta je cesta bila jako duga, pa su Rimljani već u I. st. izgradili novu cestu, koja je bila oko stotinu rimskih milja kraća (1 rimska milja = 1482 m). I ova je cesta povezivala 6

Isto 1., str. 17.

5

Sirmium i Salonae. Prolazila je kroz istočnu i srednju Bosnu, preko Tuzle i rijeke Drine, za razliku od prve, koja nije išla preko Tuzle nego preko područja današnje općine Brčko i cijele bosanske Posavine. Treća rimska cesta na području današnje Bosne i Hercegovine povezivala je grad Salonae sa Skadrom i Dračom u Albaniji. Jednim je dijelom išla kroz Hercegovinu. Ipak, za bosansku je Posavinu najvažnija prva rimska cesta. Na dionici pokraj rijeke Save, izgrađena su tri grada: Saldae (Brčko), Ad Bassantae (Bosanski Šamac) i Servitium (Bosanska Gradiška).

Utvrđenja na glavnoj prometnici u BiH Rimski naziv Noviji naziv SIRMIUM SR. MITROVICA SALDAE BRČKO AD BASSANTAE BOSANSKI ŠAMAC SERVITIUM BOSANSKA GRADIŠKA AD LADIOS TRN AD FINES LAKTAŠI CASTRA BANJA LUKA LEUSABA HAN BUNARI SARNADAE PECKA SALVIAE PODGRADINA BALOIAE VARCAREVO INDENEA JEZERA SARITTAE PLIVA JONNARIA JONSKA RIJEKA BARIDUO STRAŽBINE IN ALPERIO PROLOG AEQUM ČITLUK SALONAE SOLIN

III.2. SALDAE (BRČKO) Rimski grad, utvrda i naselje pod nazivom Saldae se prvi put spominje 2. godine p.n.e. Bio je to prvi grad u bosanskoj Posavini na prometnici koja je povezivala Sirmium (Srijemsku Mitrovicu) i Salonae (Solin). Početkom se I. stoljeća nalazio točno na granici dviju rimskih pokrajina - Panonije i Dalmacije, a kasnije je pripadao pokrajini Panoniji, jer je granica dviju rimskih pokrajina pomaknuta nešto južnije i protezala se sve do Laktaša u blizini Banja Luke. Najstarija rimska cesta na tlu današnje BiH se na brčanskom području račvala u dva kraka. Jedan je dio išao neposredno uz rijeku Savu i povezivao gradove Saldae (Brčko) i Ad Bassantae (Bosanski Šamac). Prolazio je uz područja današnjih naselja: Crkvište (Plazulje), Krčevine (Vučilovac), Vidovice, Dvorine (Kopanice), Gradić (Matići), Nenavište (Tolisa) i Trgovište (Donja Mahala). Drugi je dio prolazio nešto južnije kroz područje na kojemu se danas nalaze sela Donji Rahić, Ulice, Vukšić, Jagodnjak, Poljaci, Dubrave i Hrgovi.7 Prema starome romanskom jeziku riječ saldae označava spoj, vezu ili vezicu. To je jedno od tumačenja oznake Saldae, jer je grad bio smješten na granici Panonije i Dalmacije i povezivao 7

Isto 1., str. 23.

6

je Srijem i Bosnu. Drugo objašnjenje je da naziv Saldae potječe od latinske riječi za sol, jer znamo da na latinskome jeziku riječ sal (-is, m) znači kuhinjska sol. Naziv Saldae bi mogao označavati mjesto gdje se trguje-prodaje sol jer latinske riječi salem vendere kao glagol znače prodavati sol. U rimsko doba se čitavo područje sjeveroistočne Bosne nazivalo Sale (Soli). Bilo je podijeljeno na dva manja područja koja su se zvala Sale superior (Gornje Soli) i Sale inferior (Donje Soli). U srednjem je vijeku ovo područje također bilo podijeljeno na dvije političke oblasti, na Soli i Usoru. Na starim se zemljovidima često pojavljuju nazivi: Sale, Saldis i Saldae. Sale je stara oznaka za Tuzlu, Saldae za Brčko, a Saldis za mjesto u Slavonskoj Posavini koje se danas zove Soljani. Stanovnici ovoga sela podrijetlom su iz okolice Tuzle.8 Naziv Saldae najvjerojatnije označava mjesto gdje se prodaje sol, a dokaz postojanja rimskoga grada Saldae su ostatci rimske kanalizacije u Brčkom. U gradu Saldae su vjerojatno bile smještene rimske legije, a Breuci su živjeli u nastambama oko te utvrde. Sredinom V. stoljeća na području današnje Bosne i Hercegovine stradalo je oko trideset rimskih utvrda i naselja pa tako i grad Saldae.

IV. SLAVENSKO DOBA Povijest brčanskih Hrvata i naselja u uskoj su vezi sa poviješću cjelokupne Posavine. Bosanska Posavina od pamtivijeka zauzima područja u dolinama rijeka Save, Bosne, Ukrine, Usore, Tolise, Tinje, Brke i Lukavca. Nalazi se između Save na sjeveru i planina Majevice i Motajice na jugu. U srednjem vijeku su tu izgrađena naselja i utvrde: Dobor, Brod, Novi, Nenavište, Modruna, Barka i dr. Danas je to prostor općina: Odžak, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa, Modriča, Gradačac, Orašje i Brčko. IV.1. VII.-XII. stoljeće Nakon raspada Zapadnog Rimskog Carstva, ovi krajevi su kratko vrijeme pripadali državama istočnih Gota, a zatim Avara. Bosanska Posavina je u periodu od 626.-948. godine prvenstveno bila u sastavu hrvatskih zemalja. Za vrijeme hrvatskog kneza Trpimira pripadala je Bijeloj Hrvatskoj, a u IX. st. je u sastavu Posavske Hrvatske čiji su vladari u početku bili knez Ljudevit Posavski (814.-828.) i knez Braslav (880.-894.). Propašću Posavske Hrvatske 822. godine bosanska Posavina je došla pod franačku vlast. Franke će početkom X. stoljeća protjerati Mađari i pokušati zauzeti krajeve južno od Save, ali ih u tome sprječava hrvatski kralj Tomislav. Njegovom smrću dolazi do čestih promjena gospodara, bili su to nekad hrvatski kraljevi, nekad Bizant, bugarski car itd. Od 949.-960. godine Posavinom kao bizanski vazal vlada srpski knez Časlav Klonimirović, ali je Hrvati tokom 960. oslobađaju njegove vlasti. Kasnije bos. Posavina pripada Slavoniji, tj. hrvatsko-ugarskoj kraljevini. Prvi spomen imena Hrvat na ovom području datira iz XII. st. kada njome vlada bosanski ban Borić (1154.1183.). Ban Borić je rodom iz Grabarja kod Slavonskog Broda, kao i njegovi potomci, hrvatski velikaši Berislavići. Titulu bana Usore, pa tako i bosanske Posavine je dobio od ugarskog kralja kao znak zahvalnosti za borbu protiv bizantskih vladara. Uz pomoć Ugarske je radio na širenju katoličanstva u Usori. Već za njegove vladavine bosanska Posavina je bila podijeljena na manje upravne župe. Poznate su župa Modruna i Nenavište.9 Ove župe su se sastojale od vlastelinskih posjeda kojih je na ovom području bilo u znatnom broju. Župa Nenavište se sastojala od posjeda Tumicha i Tolyssa. Vlasnici ovih posjeda bili su sinovi bana 8 9

Isto 1., str. 23. HKD Napredak, „Napretkov klendar“, 2003., str. 36.

7

Borića. Ova župa se prostirala na području današnjih općina Orašje, Gradačac, Brčko, Odžak i Bosanski Šamac. Za vladavine bana Borića Bosna se prostirala na istok do rijeke Drine, na sjever do rijeke Save, a na jug do Jadrana. U sastavu Bosne tada je bila i dolina Rame. Kao velika banovina, Bosna je u to vrijeme bila samostalna zemlja gdje je narod živio slobodno. Krajem sedamdesetih godina XII. stoljeća u Ugarskoj dolazi do građanskog rata koji se odražava i na sudbinu Bosne. Ugarska tada ponovno okupira bosansku Posavinu. Inače, posjedi na ovom području često su mijenjali vlasnike, što darivanjem, što osvajanjem i ratovima koji su se ovdje vodili stoljećima. Od 1180. do 1204. godine Bosnom vlada ban Kulin kojeg se smatra za dalekog pretka obitelji Kotromanić. Ban Kulin je u to toba često bio optuživan za širenje krivovjerja u Bosni. Zbog tog „krivovjerja“ su čak izvršene križarske vojne na Bosnu. Izjavom na Bilinu polju (8.4.1203.) Kulin ban se odriče krivovjerja. To mu je bilo više sredstvo da umiri papu, a ne njegova osobna želja za obraćenjem. Za razliku od Kulina bana svi bosanski kraljevi su bili katolici. Evo što o bogumilima piše fra Ivan Franjo Jukić: „Početnik ovih krivovjernika bio je neki liječnik u gradu Tebrici u Armenskoj. Osvojen radi svojeg zlog i vjeri Isusovoj protivnog nauka, po zapovijedi cara Aleksija Komnena s 12 svojih drugova bude sažgan. Njegovi nasljednici biše premješteni iz Armenije u Tračku oko Filibe 969. godine. Tu se umnožiše, ubrzo se uvukoše u Bugarsku. Ovdje ih zovu Bogomili i Pavlićani. Odavde se nauk prenese u Francusku. Iz Francuske pređe u Italiju gdi Patareni budu prozvani što znači trpiti, patiti. Iz Italije dođu u Dalmaciju, a iz ove u Bosnu gdi se pod obranom Kulina bana i njegovih zastupnika još više rasprostrane i sebi papu izaberu u Francuskoj. Tomaš kralj iz Bosne ih protjera, nastane se u Hercegovini a kad Turci dođoše sve ih poturčiše. Malu djecu nisu krstili, svetišta, mise i ženidbu ismijavali, štovaše vragove da im ne naude. Samo su molili 5 očenaša obdan, a 7 obnoć”.10 Krstjani ili bogumili su bili vjerska sljedba nastala iz zapadnog kršćanstva koja je kao osnovu imala nerazvijenu katoličku teologiju uz neke organizacijske elemente preuzete iz pravoslavnog monaštva. Nastala je i održavala se zbog relativne izoliranosti bosanskog područja. Krstjani nikad nisu činili većinu stanovništva niti su stvorili vjersku organizaciju na državnoj razini, te su prirodno nestajali misionarskim radom dominikanaca, a posebno franjevaca. Ostatak je progutala turska invazija. Izjava na Bilinu polju (Prijevod na suvremeni hrvatski jezik)

U im e vječnoga B oga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda, godine od njegova utjelovljenja 1203., šeste godine (pontifikata) gospodina pape Inocenta III. M i, priori onih ljudi, koji sm o se dosada na poseban način nazivali povlasticom kršćanskog im ena na području B osne, izabrani kao predstavnici svih, u im e sviju koji pripadaju bratstvu naše zajednice, u prisutnosti gospodina Ivana Casam aria, kapelana vrhovnog svećenika i od R im ske crkve u B osnu zbog toga poslanog, u prisutnosti gospodina bana K ulina, gospodara B osne, obećavam o pred B ogom i njegovim svetim a da ćem o ostati vjerni naredbam a i zapovijedim a svete R im ske crkve u životu i vladanju našem kao i da ćem o slušati i živjeti prem a njezinim naredbam a. Jam čim o u im e svih koji pripadaju našoj zajednici i iz naših su m jesta, sa svim im anjim a i stvarim a, da nećem o nikada ubuduće slijediti opačinu krivovjerstva. U prvom redu odričem o se raskola, zbog kojega smo ozloglašeni, i priznajem o R im sku crkvu, našu m ajku, glavom svega crkvenog jedinstva, (obećavam o) da ćem o u svim našim m jestim a, gdje se nalaze zajednice braće, im ati bogom olje u kojim a ćem o se kao braća zajednički sastajati da javno pjevam o noćne, jutarnje i dnevne časove. U svim ćem o crkvam a im ati oltare i križeve, knjige, kako N ovog tako i Starog zavjeta, čitat ćem o kako to čini R im ska crkva. U svakom našem m jestu im at ćem o svećenike, koji m oraju barem u nedjelje i na blagdane, prem a crkvenim odredbam a, čitati m ise, slušati ispovijedi i davati pokore. Pored bogom olja im at ćem o groblja, u kojim a će se pokapati braća i došljaci ako ondje slučajnu um ru. N ajm anje sedam puta na godinu prim at ćem o iz ruku svećenika Tijelo G ospodnje, a to znači: na B ožić, U skrs, D uhove, B lagdan apostola Petra i Pavla, U znesenje D jevice 10

Jakov Babić, „Posavina i župa Ulice“, str. 12.-13.

8

M arije, na njezino roñenje i na spom en Svih svetih, koji se slavi prvi studenoga. O d crkve odreñene postove obdržavat ćem o i čuvati ono što su naši stari m udro odredili. Ž ene, koje budu pripadale našoj družbi, bit će odijeljene od m uškaraca kako u spavaonicam a tako i u blagovaonicam a, a nitko od braće neće sam sa sam om razgovarati, otkuda bi m ogla proizaći zla sum nja. N iti ćem o unaprijed prim ati nekoga ili neku udatu, osim ako se uzajam nim sporazum om , obećavši uzdržljivost, oboje zajednički obrate. Slavit ćem o svetačke blagdane odreñene od Svetih O taca i nikoga, za kojega bism o sa sigurnošću znali da je m anihejac ili neki drugi krivovjerac, nećem o prim iti da s nam a stanuje. I kako sm o odijeljeni od ostalih svjetovnjaka životom i vladanjem , tako ćem o se takoñer razlikovati odjećom , koja će biti zatvorena, neobojana (ne šarena), izm jerena do gležanja. O dsada se nećem o nazivati kršćanim a, kao do sada, nego braćom , da ne bism o, sebi pripisujući to im e, drugim kršćanim a nanosili nepravdu. K ad um re učitelj, od sada za vazda, priori s vijećem braće, bojeći se B oga, izabrat će starješinu kojega treba potvrditi rim ski prvosvećenik. I ako R im ska crkva bude htjela nešto dodati ili ublažiti, vjerno ćem o prihvatiti i obdržavati. D a ovo im a snagu za vazda, dokazujem o našim potpisom . D ano kod rijeke B osne, na m jestu koje se zove B ilino polje, 8. travnja (1203.). Potpisujem o: D ragič, Ljubin, D ražeta, Pribiš, Ljuben, R adoš, V ladoš, ban K ulin, M arin arhiñakon dubrovački. 11 IV.2. XIII. - XIV. stoljeće Prema pisanim izvorima iz XIV. stoljeća na brčanskom prostoru je postojalo više hrvatskih (katoličkih) naselja. Kao najstarija se spominju Bili Potok, Pćelić, Korenita, Štrepci, Gornja Skakava, Zovik, Boće, Bodežište (Boderište), Donji Rahić, Gorice, Gornji Vukšić, Trnjaci, Hrgovi, Brezovo Polje, Brka (selo), Dubrave, Novi itd.12 U svakom je naselju postojala katolička crkva. Osim navedenih naselja na brčanskom su području u XIV. stoljeću postojali i franjevački samostan u Gornjoj Skakavi i samostan „locum Bustonicae“ (Bukovica). U to doba je u sjeveroistočnoj Bosni bilo 10 samostana i 12 župa. Prvi spomen franjevaca u Bosni je kada papa Nikola IV. 23.3.1291. piše provincijalu Hrvatske franjevačke provincije da u Bosnu pošalje dva uzorna franjevca, koji će tu djelovati. Samostan Bukovica se najvjerojatnije nalazio u selu Gornji Vukšić na lokaciji pod nazivom „Crkvine“. Tu su pronađeni ostaci srednjovjekovne keramike i dr. U blizini nalazišta „Crkvine“ nalazi se staro katoličko groblje pod nazivom „Mađarsko groblje“. Ovo groblje je staro preko osam stoljeća. Zove se „Mađarsko groblje“ jer su katolike u srednjovjekovnoj Posavini ponekad nazivali Mađarima zbog iste vjeroispovijesti i mađarskog političkog utjecaja. Bili su Slaveni, a ne Mađari. Sebe su najvjerojatnije nazivali Posavci, Posavljani, Bošnjani, Bosanci, Bošnjaci ili pak Hrvati. Teško je to ustanoviti jer u to doba i sve do 19. st. uopće nije postojala nacionalna svijest ljudi na našem prostoru. Nazive su dobivali po mjestu gdje žive (Posavci, Bošnjani...), po religijskoj pripadnosti (katolici, krstjani...) ili po plemenskoj ili političkoj pripadnosti (Hrvati, Mađari...). Govorili su štokavskim narječjem sa ikavskim govorom slično narodu u susjednoj Slavoniji. Od 1233.-1249. godine Usorom pa time i bosanskom Posavinom vlada bosanski ban Matej Ninoslav. On je kao i njegov prethodnik ban Kulin priznavao vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskog kralja. U to doba je bosanska Posavina podložna katoličkoj nadbiskupiji u Madžarskoj. Tome se suprostavljao bosanski ban Ninoslav, svećenstvo i narod, pa je došlo do križarskih vojni ugarske vojske protiv Bosne. Prva na udaru je bila bosanska Posavina. Rat je započeo 1234. godine, a trajao je pet godina. Prekinuo ga je prodor Tatara u Madžarsku, te se Matej Ninoslav ponovno vraća na bosansko prijestolje. Sljedeći ban Usore 1272. postaje Henrih Gisingovac.13 Bosanska Posavina, tj. istočni dio Usore je od 1273. do 1319. u sastavu Ugarske. U ruke bosanskih banova Usora opet dolazi 1324. godine. Tada njome vlada Stjepan Kotromanić. Godine 1377. Tvrtko I. Kotromanić postaje kraljem Bosne i Srbije te pruzima vlast nad Usorom. Njegovom krunidbom Bosna postaje samostalna kraljevina. Godine 1390. kralj 11 12 13

Kalendar svetog Ante, 2003., str. 172.-173. HKD Napredak, „Napretkov klendar“, 2003., str. 36. Dr. Zlatko Jakobović, „Brčko hrvatski povijesni grad“, str. 28.

9

Tvrtko zauzima južnu Hrvatsku i Dalmaciju (bez Zadra) i proglašava se „kraljem Hrvatske i Dalmacije“. Nasljednici Tvrtka I. su bili vojno slabiji pa ovaj prostor zauzimaju hrvatski plemići Šubići, a oni ga darivaju bosanskim plemićima Hrvatinićima. Zbog slabe vojne obrane i položaja bosanske Posavine ona često biva pod udarom ugarske vojske za ratova između Bosne i Ugarske. Krajem XIV. stoljeća bosanskom Posavinom vladaju hrvatski plemići Gorjanski. Nikola Gorjanski je bio hrvatski ban i vrhovni vojskovođa u borbama protiv Turaka od 1397. do 1402. godine. Uživao je veliki ugled kod ugarskog kralja Sigismunda (Žigmunda). Bio je i mačvanski ban od 1387. godine i vlasnik više posjeda u susjednoj slavonskoj Posavini. Godine 1394. hrvatsko-ugarski kralj Sigismund preko Đakova kreće u rat sa Bosnom. Zauzeo je čitavu Usoru. Najjača se bitka vodila kod stare utvrde Dobor gdje je bosanska vojska pretrpila težak poraz. Uzrok ovog rata je pokušaj bosanskog kralja Dabiše i bosanskih velikaša Horvata da zauzmu posjede hrvatskih plemića Gorjanskih u Slavoniji. Upravo su se plemići Gorjanski istakli u ratu kod Dobora pa su zbog toga od Sigismunda dobili dijelove bosanske Posavine, tj. područja današnjih općina Brčko, Orašje i Bijeljina. Dugo godina su zadržali posjede u ovim dijelovima Usore, te je poznato da je Nikola Gorjanski (De Gara) 1428. god. bio vlasnik grada Barka (Brčko). Posavina je neko vrijeme bila pošteđena razaranja jer je hrvatsko-ugarska kraljevina tada već u ratu sa Turcima. Bosanskog kralja Dabišu nasljeđuje kraljica Jelena. Godine 1398. prijestolje joj otima velikaš Ostoja. To ne odobrava ugarski kralj Sigismund te iste godine napada Bosnu. Kralj Ostoja uz pomoć Hrvoja Vukčića Hrvatinića i drugih bosanskih velikaša uspijeva odbiti ovaj napad. Ratovi između Bosne i Ugarske vodili su se sljedećih petnaest godina pa je bosanska Posavina bivala sve devastiranija i opustjelija. Bosanski kralj Ostoja potpisuje savez sa Sigismundom, što se nije svidjelo bosanskoj vlasteli, te ga oni svrgavaju sa prijestolja, a za kralja postavljaju Tvrtka II., sina Tvrtka I. Kotromanića. Ostoja tada bježi u Ugarsku. Godine 1408. ugarska vojska prodire u Bosnu dublje nego ikada prije. Kralj Sigismund tada zauzima čitavu Usoru sve do Maglaja. 1410. godine zauzima čitavu Bosnu. Bosna je u svim ovim ratovima pretrpjela ogromne gubitke i bila je jako razrušena. Nakon posljednjeg rata je skljopljen mir između Bosne i Ugarske, a idućih 120 godina bosanska je Posavina u sastavu hrvatsko-ugarskog kraljevstva. IV.3. XV.-XVI. stoljeće Vladavina hrvatskih banova nad ovim područjem se nastavlja kroz čitavo XV. stoljeće. Narod u Posavini je u ovom periodu povremeno bio izložen napadima turske vojske koja je u Bosnu upadala iz Srbije, posebno nakon bitke na Kosovu 1389. godine. Prigodom ovih napada tridesetih godina XV. st. stradali su i franjevački samostani u Gornjoj Skakavi i Gornjem Vukšiću.14 U periodu od 1432.-1434. Turci su porušili oko dvadeset katoličkih crkava u sjeveroistočnoj Bosni o čemu izvještava tadašnji bosanski vikar Jakov Markijski. Samostan u Gornjoj Skakavi je obnovljen, ali ne i onaj u Gornjem Vukšiću, koji je najvjerojatnije bio potpuno porušen. Najznačajnija katolička naselja u ovom stoljeću su bila Barka i Novi. Razvili su se na ušću rijeke Brke i Lukavca u Savu. Hrvatski ban Nikola II Gorjanski, koji je bio vlasnik čitavog brčanskog područja, godine 1428. naselje Barka tj. Brka proglašava gradom (današnje Brčko). Gradovi Barka i Novi su bili utvrđeni gradovi koji su služili kao štit od turskih napada. Između brčanskog kraja i Slavonije su postojali vodeni prijelazi koji su služili za trgovinu između ova dva područja. Narod u Posavini je živio od poljoprivrede, stočarstva, voćarstva i trgovine. Narod se na brčanskom području oslanjao na samostan u Gornjoj Skakavi koji ima velike zasluge za razvitak ovdašnjeg gospodarstva. Franjevci su brčanske katolike podučavali poljodjelstvu, stočarstvu, obradi željeza, drveta i kamena, voćarstvu, izradi obuće i drugim obrtima, a zaslužni su i za razvitak trgovine i školstva na ovom području. Brčanski franjevci sredinom XV. stoljeća osnivaju gospodarski sajam koji se 14

HKD Napredak, „Napretkov klendar“, 2003., str. 37.

10

održavao u Gornjoj Skakavi između katoličke crkve i samostana. Održavao se svakog 4. listopada tj. na blagdan sv. Franje i tada su dolazili trgovci iz cijele Bosne Srebrene. Ovaj sajam je prozvan „kraljevac“ jer je s njega bosanski kralj ubirao porez. Kasnije ovaj sajam Omer-paša Latas premješta u Brčko. Postojao je i jedan zasebni sajam pod istim nazivom „sajam kraljevac“ koji se održavao svakog 24. lipnja u brčanskim katoličkim naseljima Vitanovićima, Uloviću, Plazuljama, Brezovu Polju te na kraju i u Brčkom. Osim hrvatskog bana Nikole II. Gorjanskog ovim područjem su vladali još i njegovi sinovi Ladislav i Job. Vladali su brčanskim prostorom do pred kraj XV. stoljeća kada vlast preuzimaju plemići Morovići, potomci hrvatskog bana Ivana Morovića. Godine 1463. turski je sultan Mehmed II. Osvajač zauzeo čitavu Bosnu, zarobio bosanskog kralja Stjepana Tomaša te ga pogubio pod Ključem. Iste godine hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin uz pomoć Stjepana Hercega oslobađa neke dijelove Bosne od Turaka. Tada je oslobođena i bosanska Posavina koja je pripala srebreničkoj banovini. Posavina je pala pod Tursku vlast 1528. godine, a neki njezini dijelovi kao npr. brčanski kraj tek u ljeto 1529. godine.

IV.4 SREDNJOVJEKOVNI GRADOVI I NASELJA U BOSANSKOJ POSAVINI IV.4.1. GRAD DOBOR Dobor je izgrađen u razdoblju od 1387. do 1390. godine. Utvrde su izgradili plemići Horvat, braća Pavo i Ivaniš. Ivaniš Horvat je bio mačvanski i slavonski ban. Grad i utvrda su imali dvije kule i dva obrambena zida dužine oko dvadeset metara. Dobor je bio važan strateški grad pa su braća Horvat često ratovali protiv Ugarske koja je svoje napade na Bosnu gotovo uvijek usmjeravala preko Dobora. Tijekom 1393.-1394. ugarski kralj Sigismund je porazio vojsku plemića Horvata kod Dobora i jako ga oštetio. To se ponovilo 1408. godine kada je Sigismund razrušio Dobor, ubio oko 170 bosanskih velikaša, a njihova tijela bacio u rijeku Bosnu. Tom prilikom je zarobio bosanskog kralja Tvrtka II. Kotromanića. Godine 1415. Dobor je potpuno obnovljen, a u grad se naseljava prethodno izbjeglo stanovništvo. Godine 1457. u gradu boravi kralj Tomaš te prima papina poslanika Karvajala i mletačkog poslanika Tomasija.15 Pao je u turske ruke 1528. god. nakon pada grada Jajca. IV.4.2. GRAD NOVI Grad Novi (Nakića kula između Brezova Polja i Vršana) je u XV. stoljeću bilo katoličko naselje u vlasništvu hrvatskog bana Nikole II. Gorjanskog, a kasnije njegova sina Ladislava. U XV. stoljeću ovdje je postojala drvena katolička crkva koja je spaljena 1529. godine za vrijeme turske okupacije Posavine. U blizini grada Novi je postojao riječni prijelaz koji je povezivao Bosnu i Slavoniju, a u staroj rimskoj utvrdi je tijekom XV. stoljeća bila smještena hrvatsko-ugarska vojska. Grad Novi se nalazio oko 20 km istočno od grada Barke (Brka, Brčka, Brčko) u neposrednoj blizini naselja Brezovo Polje koje je i prije i za vrijeme turske okupacije bila katolička župa. Tijekom 1529. godine Osmanlije zauzimaju ovo područje, a već 1530. grade (ili obnavljaju) tri utvrde na Savi za potrebe svojih graničara. Prema turskim izvorima to su utvrde Noćaj kraj Mitrovice, Novi kraj Brezovog Polja i utvrda Brčki (Brčko). Utvrda Novi je u novije vrijeme bila poznata pod nazivom „Nakića kula“, što je ostalo od vremena turske vladavine.

15

Jakov Babić, „Posavina i župa Ulice“, str. 14.

11

IV.4.3. NASELJE NENAVIŠTE (TERRA TOLYSS) Banovina Usora je bila podijeljena na župe. Jedna od tih župa je župa Nenavište koja se sastojala od više vlastelinskih posjeda. Vlasnici tih posjeda su u početku bili bosanski ban Borić i njegovi sinovi. Ova župa se prostirala na području današnjih općina Orašje, Gradačac, Brčko, Odžak i Bosanski Šamac Posjed Terra Tollys se prvi put spominje 1244. godine u povelji ugarskog kralja Bele IV. U toj povelji se pod istim imenom spominju rijeka Tolisa, naselje Tolisa i posjed Tolisa. Naziv tollys je grčkog podrijetla i označava nešto mutno ili poplavno, a riječ terra je latinskog porijekla i znači zemlja, odnosno posjed. Naselje Tolisa je bilo smješteno na ušću rijeke Tolise u rijeku Savu. Tu je sve do 1854. rasla ogromna topola u čijem je stablu bila velika šupljina u kojoj se narod skrivao za raznih vremenskih nepogoda. U toj se šupljini navodno moglo skloniti do 20 ljudi. To sklonište su poznavali i koristili trgovci koji su brodovima putovali od Krajine do Rumunjske. O ovome je pisao i fra Bono Nedić. Tu su Turci prodavali sol koju su dovozili iz Rumunjske, a održavao se i sajam na blagdan Svih Svetih (1. studenog). U XV. stoljeću u Tolisi je postojala katolička crkva koja je kao i čitava župa dolaskom Turaka opustjela. Pretpostavlja se da je tu kao i u ostalim posavskim naseljima još u XI. stoljeću postojala katolička crkva.16 Dolaskom Turaka stanovništvo Tolise se iselilo u Slavoniju, pa je u XVI. stoljeću tu ostalo samo 50 naseljenih kuća. Pučanstvo se najviše iselilo u slavonska naselja Babinu Gredu i Štitar. IV.4.4. NASELJE MODRINA (MODRUNA, MODRIČA) Župa Modrina se kao i župa Nenavište spominje još u XII. i XIII. stoljeću. Vlasnici su također bili sinovi bana Borića. Godine 1374. je osnovan grad Modrina (Modriča). U XIV. stoljeću je tu izgrađena katolička crkva. Pred dolazak Turaka u gradu Modrini je bilo 500 katoličkih kuća sa 2000 katolika. Turci su katolike preko Save protjerali koncem XVII. stoljeća. Naselili su se u selo Velika Kopanica u Slavoniji. IV.4.5. GRAD BARKA (BRKA, BRČKI, BRČKA, BRČKO) Brčko kao grad postoji od 1428. godine, a njegovi vlasnici su bili hrvatski plemići Gorjanski, koji su nekad čak bili i najmoćniji rod u Hrvatskoj. Njihovi posjedi su se prostirali u Vukovarskoj, Križevačkoj, Požeškoj i Baranjskoj županiji, na jugoistok sve sve do Save pa čak i južnije u Bosni. Bili su hrvatski plemići i palatini koji su od pamtivijeka živjeli u gradu Gorjani (Gora) pokraj Đakova. Najpoznatiji članovi ove plemićke obitelji su Nikola I. Gorjanski i njegov sin Nikola II. Gorjanski (De Gara) koji je čak bio i hrvatski ban. De Gara je rođen 1366. godine, 1387. god. postaje mačvanski ban, a od 1397. do 1402. godine je vrhovni vojskovođa hrvatsko-ugarske vojske u borbi protiv Turaka. Često je s vojskom upadao u Bosnu i osvajao Usoru i Soli. Za zasluge u ratovima protiv bosanskih velikaša je dobio područja današnjih općina Brčko, Orašje i Bijeljina. Umro je 1433. god., a nasljeđuje ga sin Ladislav koji je 1432. postao ban Mačve. Ladislava nasljeđuje sin Job. Gorjanski su čitavo XV. stoljeće vladali ovim krajevima. Grad Brčko je nosio različite nazive, ovisno o vremenu i političkoj situaciji. Ispravan naziv je Brka, ali su franjevci često griješili i pisali Barka. Za razliku od franjevaca Austrijanci grad nazivaju Brčka, a Turci ga nazivaju Brčki. Nalazio se na desnoj obali Save nasuprot posjedu Alšan u Slavoniji. Posjed Alšan je bio u vlasništvu ugarskih plemića Alšana (Alšany). Na posjedu su izgradili crkvu i kaštel. Danas je taj posjed u općini Gunja poznat pod nazivom „Mašanj“. Između Alšana i Barke je postojao riječni brodski prijelaz. Za razliku od posjeda Alšan gdje su vlasnici bili ugarski plemići 16

Dr. Zlatko Jakobović, „Brčko hrvatski povijesni grad“, str. 35.

12

Alšani, vlasnici Barke su bili hrvatski plemići Gorjanski. Svoju vojsku su najvjerojatnije smještali u ostacima rimske utvrde Saldae. U nekim izvorima piše da je na području današnjeg Brčkog postojao brijeg koji je s vojnog gledišta bio jako važan. Turci su taj dio grada nazivali „Brčki brijeg“. Grad je bio smješen na uzvišenju, a oko njega su rijeke Sava i Brka. Sve ovo je utjecalo na njegovu obrambenu moć. Na tom mjestu je izgrađena i prva brčanska crkva te župni dvor. Tu se nalazilo i brčansko katoličko groblje. Katoličku crkvu i župni dvor su Turci porušili u XVII. stoljeću. Župni dvor kraj Save je obnovljen u XIX. stoljeću, ali je ponovno porušen šezdesetih godina XX. stoljeća. Stari Brčaci su uvijek tvrdili da se na mjestu današnje Srpske varoši nalazilo katoličko groblje. To može biti i istinito jer se iz povijesti zna da su pravoslavni Vlasi uvijek išli za Turcima u njihovim osvajanjima po Bosni i useljavali se u katoličke kuće i crkve.17 Stanovnici bosanske Posavine su u XV. stoljeću govorili ikavštinom. Takav se govor danas može čuti u susjednim mjestima u Slavoniji kao npr. u Račinovcima, Gunji, Đurićima, Drenovcima, Soljanima, Vrbanji, Strošnici i dr. Krajem XVII. stoljeća Turci bježe iz Hrvatske preko rijeke Save u Bosnu. Prelazili su brodovima kod Rače, Subotišta (Brezovo Polje), Brčkog, Županjeg Blata i Mihaljevice kod Babine Grede. Kršćani iz Brčkog su pak često bili prinuđeni bježati iz Bosne u Slavoniju preko iste rijeke. Sigurnost od Turaka su najčešće nalazili u slavonskim selima Gunji, Podgajcima, Rajevu Selu, Bošnjacima i Strošincima. Tako npr. danas u Rajevu selu imamo obitelj Štrepački porijeklom iz brčanskog sela Štrepci. Osim što su bježali u Slavoniju sklanjali su se južnije od grada Barke na padinama planine Majevice. U XVI. stoljeću izbjegli brčanski Hrvati osnivaju novo naselje južno od grada Barke pod nazivom Brka. Selo Brka je najvjerojatnije prvi put bilo izgrađeno još u XIV. stoljeću oko stare rimske utvrde. Godine 1528. hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand dobiva obavijest da Turci spremaju napad na hrvatske gradove Morović, Brčko, Nijemce, i Virgrad kod Otoka. Zato 4. lipnja 1528. godine iz Ugarske naređuje bivšem hrvatskom banu Ivanu Karloviću da pomogne u obrani ovih gradova. Turci su napredovali iz Srijema te preko rijeke Drine. U ljetu 1529. godine Barka pada u turske ruke, a nakon toga i ostali spomenuti gradovi pa tako čitav Srijem i bosanska Posavina. Franjevački samostan u Gornjoj Skakavi Pretpostavlja se da je ovaj samostan izgrađen još u XIII. stoljeću, ali se sa sigurnošću može reći da je postojao u XIV. stoljeću. Ruševine ovog samostana spominju i bosanski biskupi Ogramić i Dragičević iz XVII. stoljeća, koji pišu da se pokraj katoličkog groblja u G. Skakavi nalaze zidine srušenog samostana. Samostan u Gornjoj Skakavi je pripadao kustodiji Usorskoj. Prvi put je porušen tridesetih godina XV. stoljeća, a postoje i dokazi da je 1600. godine ponovno porušen. Turci su nakon Kosovske bitke 1389. godine često upadali u Bosnu, čak su ih i bosanski plemići pozivali kao pomoć u borbama protiv Ugarske. U tim upadima turske vojske stradale su mnoge katoličke crkve. Turci su u razdoblju od 1432.-1434. godine na području sjeveroistočne Bosne uništili oko dvadeset katoličkih crkava o čemu svjedoči tadašnji bosanski vikar Jakov Markijski. U tom razdoblju je najvjerojatnije stradao i samostan u G. Skakavi, ali se pretpostavlja da je obnovljen poslije 1435. godine, jer postoje dokazi o njegovom radu sredinom XV. stoljeća pa i kasnije. Od 1435. do 1529. godine Turci nisu više upadali u brčanski kraj, a 1529. godine Turci su došli u gotovo potpuno napuštena sela te se nisu vodile jake borbe. Hrvati su izbjegli u Slavoniju još prije ljeta 1529. godine, a s njima i katolički svećenici, tj. franjevci, stoga se može pretpostaviti da je tada napušten i samostan u G. Skakavi. Turci tada nisu palili i rušili katoličke crkve u mjestima gdje nije bilo velikih sukoba. Brčanski franjevci su kroz čitavu njihovu povijest radili na razvoju školstva, medicine, književnosti, ekonomije, arhitekture, glazbe, povijesti, umjetnosti, filozofije, biologije i drugih znanstvenih disciplina. Iz bosanske Posavine su potekli mnogi poznati franjevci kao npr.: 17

Isto 16., str. 50.

13

fra Ilija Starčević ( Donji Rahić-Brčko ) fra Ambrozije Matić ( Dubrave-Brčko ) fra Stjepan Ikić ( Štrepci-Brčko ) fra Martin Nedić ( Tolisa-Orašje ) fra Bono Nedić ( Tolisa-Orašje ) fra Blaž Ikić ( Štrepci-Brčko ) fra Julijan Jelenić ( Riječani-Modriča) Franjevci su se bavili i liječenjem katoličkog puka. Prvi poznati franjevac koji se u Bosni bavio kirurgijom je doktor kirurgije i interne medicine fra Gabrijel Jakopović.18 Franjevci su radili i na razvoju školstva u Bosni Srebrenoj, a prva pučka škola je otvorena upravo u bosanskoj Posavini. Katoličke pučke škole u bosanskoj Posavini Naziv mjesta Godina otvaranja škole TOLISA 1823. ZOVIK 1840. ULICE 1846. BIJELA 1852. VIDOVICE 1853. DOMALJEVAC 1855. BOK 1856. OŠTRA LUKA 1856. POREBRICE 1856. DERVENTA 1858. TIŠINA 1858. TRAMOŠNICA 1862. ORAŠJE 1862. PALANKA 1869. DUBRAVE 1875. 1886. BRČKO Franjevci su imali i velike zasluge za razvoj gospodarstva u čitavoj Bosni pa tako i u brčanskom kraju. Katolicima su na ovom području donosili stručne knjige i podučavali ih poljodjelstvu, stočarstvu, voćarstvu, obradi drveta, kamena i željeza, izradi obuče i drugome. Sredinom XV. stoljeća u brčanskom kraju utemeljuju gospodarski sajam koji je prozvan „kraljevac“ jer je bosanski kralj s njega ubirao porez. Ovaj sajam je opisan na str. 10. IV.4.6. GRAD SREBRENIK Prvi put se spominje 1333. godine kada je u njegovom predgrađu stanovao bosanski ban Stjepan II Kotromanić. Godine 1393. ga je zauzela ugarsko-hrvatska vojska. Kralj Tvrtko II ga je 1405. godine pokušao osloboditi, ali bez uspjeha. U ljeto 1426. godine Turci dva puta prodiru do pod zidine Srebrenika, a 1463. godine kralj Matija Korvin osniva posebnu srebreničku banovinu kao vojnu organizaciju za čuvanje Panonije od prodora Turaka. Grad ipak 1520. godine pada u turske ruke.

18

Isto 16., str. 42.

14

V. TURSKO DOBA V.1. XVII. stoljeće Nakon okupacije grada Barke Turci su obnovili staru rimsku utvrdu na ušću rijeke Brke u Savu i u nju smjestili svoje graničare, tur. ulufedžije. Hrvati u vrijeme turske okupacije kao i prije nje masovno odseljavaju u Slavoniju, a u Posavinu se doseljavaju muslimani i Vlasi iz Podrinja i Srbije. Vlasi su bila pastirska plemena pravoslavne vjeroispovijesti, koja su redovito pratila turska osvajanja i sve više napučivala Bosnu. Da je starosjedilačko stanovništvo bilo razrijeđeno i da se pomicalo, vidi se i po tome što je već u prijelaznom razdoblju nestala polovica katoličkih crkava. A pedesetak godina po dolasku turske vlasti nailazimo na brojna pusta sela u bosanskoj Posavini. U izvorima izričito piše: "Nevjernici (kršćani) su se podigli sa svojih staništa i nastanili se sada kojekuda." Da bi kršćansko stanovništvo pridobili za islam, Turci su im davali porezne i druge povlastice, što je poticajno djelovalo. Osmanski izvori pokazuju da su bosansko gradsko stanovništvo u XVI. stoljeću tvorili većinom oslobođeni robovi-zarobljenici u ratnim pohodima i da su oni prije ili kasnije prešli na islam. Prelasci na islam u sjeveroistočnoj Bosni dogodili su se nešto kasnije, tj. dok se osmanska vlast ustalila u tim krajevima. Nedostatak svećenika pripomogao je djelomice islamizaciji katolika. Turci su izgradili drvenu džamiju poznatu pod nazivom „Carska džamija“, „Atik džamija“, a u novije vrijeme je poznata pod nazivom „Savska džamija“. Katoličku crkvu nisu odmah porušili, a nekolicina katolika je ostala u gradu. Turci grad nazivaju Brčki, a uzvišenje pokraj Save „Brčki brijeg“. Godine 1548. su izgradili tvrdi put od Brčkog do Tuzle preko planine Majevice. Uz taj put naseljeni su Vlasi da ga štite, a njegova je uloga znatno povećana poslije završetka osvajanja Slavonije 1552. godine. U upravnom pogledu tvrđava Brčko pripadala je nahiji Koraj, koja je godine 1533. obuhvaćala 14 sela s ukupno 264 kuće od čega su 53 kuće bile muslimanske, a ostale kršćanske. Brčanski kraj je pripadao zvorničkom sandžaku, na granici dviju nahija (kotara) Koraja i Nenavišta. Prema najstarijim sačuvanim popisima poreznih obveznika, u tom prijelaznom razdoblju nahija Nenavište, koja se prostirala između rijeka Bosne, Save i Tinje, bila je posve opustjela. Dio izbjeglih Hrvata se krajem XVI. stoljeća vraća u svoj grad. Preko Save su besplatno prevozili Turke i njihovu robu, a zauzvrat su ih Turci oslobađali teških radova i poreza. Grad Brčki je početkom XVII. stoljeća imao popločane ulice i dva javna kupališta. Bilo je oko 150 kuća, tri džamije i jedna katolička crkva. Prema turskom popisu iz 1651. godine u brčanskom je kraju živjelo 2769 katolika. Turci prvih sto godina nisu dozvoljavali gradnju novih crkava ili samostana pa su tako u izbjegličkom naselju Brka Hrvati tek 1638. godine izgradili katoličku crkvu, ali se ona održala samo pedeset godina.19 Mjesto na kojem se nalazila crkva danas je poznato pod nazivom „Mandžukuša“. Osvajanjem Slavonije i stvaranjem tamošnjih gradova i utvrda odlijevalo se bosansko stanovništvo sve tri konfesije. Zna se da je vojska sa sobom vodila obrtnike, a za vojskom se kretalo i drugo stanovništvo, očekujući bolje i lakše uvjete za život. U bosansku Posavinu doseljavaju se sada novi stanovnici, i to iz okolice Tuzle, srednje Bosne, Hercegovine i južne Hrvatske. Prvi popis svih župa, što su ih služili franjevci Bosne Srebrene u Turskom carstvu, s poimence navedenim gvardijanima samostana i profesorima koji su odgajali svećenike, napisao je 18. rujna 1623. godine provincijalov savjetnik fra Jure Neretvanin. On je s fra Pavom Papićem išao u Rim da traži novčanu pomoć kako bi otkupili crkvene predmete, što su ih založili kod uglednih i bogatih ljudi za posudbu novca, čime su platili poreze i druge namete. U to je vrijeme u gradovrškom samostanu djelovalo 14 franjevaca, a služili su župe: Gradovrh, Korenitu, Bijelu i Brčko; gvardijan je bio fra Ivan Fojničanin, a profesor glasoviti pisac i začetnik naše književnosti u Bosni fra Matija Divković. U vrijeme Bečkog rata (1683.-1699.) Turska je izgubila sve prekosavske krajeve i 19

HKD Napredak, „Napretkov klendar“, 2003., str. 39.

15

veći dio Dalmacije, pa je u miru, sklopljenom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine došlo do nove političke podjele južne Europe. Nova granica Turske s Austrijom i Mletačkom republikom bila je povučena Savom, Unom i planinom Dinarom U srpnju 1688. godine austrijska je vojska zauzela sve gradove uz Savu. Tada su zauzeti i Kostajnica, Brod, Derventa, Brčki i Šabac. Iste godine je austrijska vojska okupirala i Beograd. Vojsku su predvodili Ljudevit Bedenski, Nikola Erdedi, Franjo Ivanović, general Adam Rinjski i general Hofkirchen. Turci su protjerani iz Slavonije i bosanske Posavine, a pomenuti su krajevi došli ponovno u sastav Hrvatske. Utvrda Brčki je tada dobila novog vojnog zapovjednika iz redova austrijske vojske kao i gradovi Osijek, Petrovaradin, Morović, Brod i Gradiška. Vojsku u tim utvrdama je morao izdržavati hrvatski narod koji je zbog turskih pohoda i pustošenja bio jako siromašan. Zbog tih izdataka su se često žalili caru. Tijekom samog rata došlo je do velike seobe ljudi. Muslimansko stanovništvo iz Mađarske, Slavonije, Srijema, Like i Dalmacije povlačilo se u Bosnu, Hercegovinu i Srbiju, a kršćansko stanovnuštvo iz Bosne i Hercegovine prelazilo je u novooslobođene krajeve. U vrijeme uspjeha kršćanske vojske katoličko stanovništvo nije krilo svoje oduševljenje što je izazvalo nepovjerenje turskih gospodara. Nešto zbog bojazni od osvete, nešto zbog propagande da će tamo bolje i mirnije živjeti, nešto zbog gladi, u vrijeme bečkog rata kršćansko je stanovništvo masovno prelazilo u novooslobođene krajeve. Konačni su rezultati bili porazni. U Bosni i Hercegovini uništeno je 70% samostana, odselilo se preko 80% katoličkog stanovništva da bi u Bosni i Hercegovini ostalo samo oko 20 000 katolika. Ipak, najtragičnije stanje bilo je u istočnoj Bosni, između rijeka Bosne i Drine. U vrijeme pohoda biskupa fra Nikole Ogramića-Olovčića (1672.-1674.) u istočnoj Bosni bilo je pet franjevačkih samostana (Srebrenica, Olovo, Tuzla, Modriča i Gradovrh) koji su služili 13 katoličkih župa sa 26216 katolika. Poslije bečkog rata na cijelom tom području franjevački vizitator fra Ivan Vietri 1708. godine našao je samo jednu katoličku župu, i to u Tuzli, sa samo 100 katoličkih kuća. U jesen 1691. godine Turci su ponovno zauzeli Slavoniju, ali su već 1692. godine protjerani. Bitke između Austrije i Turske vodile su se sve do 1697. godine. V.2. XVIII. stoljeće Novi rat (1716.-1718.) između Austrije i Mletačke republike s jedne strane i Turske s druge strane, nije zaobišao brčanski kraj. Rat je ponovno nepovoljno završio za Tursku pa je Požarevačkim mirom 1718. godine granica Bosanskog pašaluka s desne strane Save pomaknuta u unutrašnjost, mjestimice pola, a mjestimice jedan sat jahanja. Brčko i bliža okolica od 1718. do 1739. godine bili su pod Austrijom, a u to vrijeme u ovim krajevima žive pretežno Hrvati, tj. povratnici iz Slavinije, podmajevičkih katoličkih sela i drugih krajeva. Jedan austrijski izvještaj iz tih godina bilježi kako je Brčko imalo popločane ulice, da je džamija ostala neoštećena, kako u tom kraju ima mnogo šljiva, ali da ne i drugog voća, kako su se tu nastanili uskoci, tj. nekadašnje izbjeglice iz Bosne te kako zemlju obrađuju stanovnici iz Gunje i Rajeva Sela. U tih dvadesetak godina Hrvati u brčanskom kraju uzgajaju šljivu, žito i duhan, a trgovalo se sa Austrijom. U to se vrijeme oko stare utvrde u gradu razvija naselje pod nazivom „Brčka varoš“.20 Uz rijeku Brku su izgrađena skladišta za robu koju su Brčaci prodavali u Slavoniji, odnosno Austriji. Ta skladišta su bila slična sojenicama, izgledala su atraktivno i zadržala su se do šezdesetih godina XX. stoljeća kada su porušena. Kad je turska vojska 1737. pod Banjom Lukom porazila austrijsku i protjerala je preko Save, granica Turske vraćena je beogradskim mirom na rijeku Savu, a u Brčkom su se ponovno naselili okolni muslimani. Turci su tada porušili naselja pokraj Save u bosanskoj Posavini, pa tako i u brčanskom kraju. Teško su stradala naselja Novi, Brezovo Polje, Trnjaci, Brčka Varoš, Brka i okolna katolička sela. Hrvati iz ovih krajeva ponovno bježe u Slavoniju, a najčešće u Rajevo 20

Dr. Zlatko Jakobović, „Brčko hrvatski povijesni grad“, str. 59.

16

Selo, Podgajce, Bošnjake i Županje Blato. Isto se dogodilo sa Hrvatima zapadno od Brčkog, tj. u katoličkim selima Plazulje, Vučilovac, Lepnica, Vidovice, Kopanice pa sve do Tolise. Neki su brčanski Hrvati izbjegli južnije od grada u katolička sela Boće, Štrepce, Zovik, Brku i Bijelu. Poslije tragičnih posljedica za katolike u istočnoj Bosni, dušobrižništvo malobrojnih katolika preuzeli su franjevci iz samostana Kraljeva Sutjeska kod Kaknja. Novi biskup fra Mato Delivić (1735.-1740.) zbog tzv. Banjalučkog rata nije vizitirao pogranične, ratom zahvaćene krajeve pa ni bosansku Posavinu. U bosanskoj Posavini ostalo je nešto starosjedilaca, a onda se počinju doseljavati katolici iz okolice Tuzle, srednje Bosne, Hercegovine i Dalmacije. Sutješki franjevci cijeli kraj nazivaju župom Ravne, a svećenik je najčešće boravio u selu Bijela. Idućih dvadeset godina pod turskom okupacijom vlada prividan mir. Hrvati se djelomice vraćaju u Brčko. Godine 1742. je na brčanskom prostoru utemeljena nova katolička župa pod nazivom župa Ravne, koja je obuhvaćala preko dvadeset sela. Turci su u međuvremenu porušili staru katoličku crkvu u Brčkom. Poturice su u to vrijeme često ubijali katoloke i palili crkve i samostane. Nakon završetka ratova između Turske i Austrije, Turci u cijeloj Bosni obnavljau i grade vojne utvrde, tzv. palanke. I u Brčkom je 1740. godine izgrađena palanka i to na mjestu gdje su još Rimljani izgradili utvrdu Saldae. Izgrađena je od drvenih oblovica, pruća i blata, a imala je i drveni toranj (tur. čardak). Utvrda je bila opasana kanalima ispunjenim vodom (tur. hendeci), koji su služili kao dodatna zaštita. Brčko je tada u sastavu tuzlanske kapetanije. Palanka je postojala sve do 1804. godine, a službeno je ukinuta 1833. godine. Na postojanje ovakvih utvrda na brčanskom prostoru ukazuje i istoimeno selo smješteno desetak kilometara južno od Brčkog koje su izgradili muslimani i katolici. Župa Ravne koja je obuhvaćala 24 mjesta u kojima su živjeli katolici, 1742. godine imala je 350 kuća i oko 2500 mještana.21 Tijekom 1761. godine u župu Ravne je došao biskup Dragičević. 2. kolovoza 1761. biskup Dragičević (fra Pavao Dragičević) je u župi Štrepci, koju sada naziva i Zovikom. Biskup se u župi zadržao tri dana, podijelio krizmu te zabilježio kako župa ima 154 obitelji i 1317 katolika što je 93% više nego prije dvadeset godina. U svom izvješću u Rimu biskup Dragičević spominje kako se stanovništvo povećava prirodnim priraštajem, ali da ima i doseljenika iz Dalmacije. Ti su katolici, tvrdi biskup, pobjegli u Bosnu tjerani glađu i drugim neprilikama. Kritizira njihov nemar oko poznavanja kršćanskog nauka, te njihovo izbjegavanje da se prijave svećeniku. Hvali Bosance kao marljive ljude, koji se izdržavaju radom svojih ruku, dok doseljenici nisu takvi. Biskup dalje tvdi kako su katolici gostoljubivi, ljubazni, pobožni i poslušni ljudi. Malokad psuju, a prođe i cijela godina da nitko u Bosni ne prijeđe na islam. V.2.1. Župa Ravne U XVII. i XVIII. stoljeću na brčanskom su području osnovane nove katoličke župe: Brčki i Bijela 1623. godine, Ravne 1742. god., Zovik i Štrepci 1768. godine. Prema izvještaju bosanskog vikara Mate Delivića župa Ravne se spominje još 1737. godine. Spomenuti franjevac je rodom iz Kreševa kod Sarajeva, a 1735. godine ga je Sveta stolica postavila za glavnog apostolskog vikara u Bosni. Biskup Dragičević u izvještaju iz 1743. godine navodi da je župa Ravne utemeljena 1742. godine od ostataka župe Bijela. U to vrijeme su u bosanskoj Posavini postojale župa Velika i župa Ravne. Župa Velika je pokrivala područja današnje općine Derventa, a župa Ravne ostala područja u bosanskoj Posavini. Župa Ravne je nešto kasnije podijeljena u dvije manje župe: Štrepci-Ravne i Bijela-Ravne. Župa Štrepci-Ravne je obuhvaćala sela Štrepci, Boderište, Dubravice, Boće, Brezovo Polje i Trnjaci, a župa BijelaRavne sela Gornja Skakava, Ulice, Vukšić, Gorice, Krepšić, Poljaci, Jagodnjak, Dubrave, Hrgovi i Bijela.

21

HKD Napredak, „Napretkov klendar“, 2003., str. 39.

17

V.3. XIX. stoljeće Tijekom XVIII. stoljeća u brčanski kraj se doseljavaju Srbi iz Podrinja i Srbije. Početkom XIX. stoljeća u Brčkom se grade različiti objekti, a u samome mjestu nastaju nova naselja: Varoš, Kolobara, Atik mahala i Karanfil mahala. Atik mahala se nalazila točno na mjestu hrvatskog naselja Barka iz XV. stoljeća. Sredinom XIX. stoljeća pokraj same rijeke Save katolici obnavljaju stari župni dvor. Mise su se tu održavale sve do 1885. godine kada je sagrađena nova katolička crkva sv. Mihovila i novi župni dvor. Tridesetih godina XIX. stoljeća u brčanskom kraju djeluje znameniti franjevac Ilija Starčević. Rodio se 1794. godine u D. Rahiću, a školovao se u Ugarskoj. Dobro je surađivao sa Austrijom zbog čega mu je stalno prigovarao kapetan Husein Gradaščević „Zmaj od Bosne“. Unatoč tome fra Ilija je od njega dobio dozvolu i 1823. u Tolisi sagradio župni dvor s osam soba, crkvu za 1500 duša i prvu pučku školu u BiH za 120 učenika.22 Život katolika je u to doba bio dosta težak. Iz izvještaja poznatog franjevca fra Martina Nedića iz 1854. godine doznajemo da su Turci između ostalog od kršćana ubirali porez i na muške glave u obitelji, pčelarenje i proizvodnju meda, konzumiranje rakije i vina, pušenje duhana, uzgoj svinja, proizvodnju lana, kao i druge poreze. Francuskom revolucijom 1789. godine proglašena je jednakost svih građana pred zakonom i ukinut je feudalni sustav. To je brzo odjeknulo i u drugim europskim zemljama. Zbivanja u Europi potakla su vodeće ljude u Turskom carstvu da i sami zaključe kako moraju poduzimati reforme ako žele ostati ravnopravni na europskom tlu. Sultan Mahmud II. (1808.1839.) počinje s reformama u vojsci, ali je već tu naišao na jak otpor janjičara, nekad udarne turske snage. Slično je bilo i u Bosni, u najisturenijem i najzapadnijem turskom pašaluku gdje je bilo mnogo janjičara. Kad su se janjičari u Carigradu 1826. godine pobunili i pokušali svrgnuti sultana, redovita vojska i pristalice reformi krvavo su ugušili tu bunu. Oko 6000 janjičara bilo je spaljeno u svojim vojarnama ili poubijano na ulicama. Na tu vijest pobunili su se i janjičari u Bosni, te prognali vezira. Novi vezir pohvatao je i pogubio njihove vođe, a kažnavao je i sve one koji su bili protivnici reformi. Budući da je bosanska Posavina plodan i bogat poljodjelski i stočarski kraj, u njoj su se koncem XVIII. stoljeća počele izdvajati neke moćnije muslimanske obitelji koje su i u novim prilikama željele očuvati svoje stare povlastice. To se posebice odnosi na obitelj Gradaščevića, koja je imala svoje sjedište u Gradačcu. Prema svojim podanicima i kršćanima bili su okrutni. Svaki njihov sluga mogao je nekažnjeno ubiti kršćanina. Braneći svoje povlastice i svoj uobičajeni način života, muslimanski su se velikaši i zemljoposjednici, protivnici reforme, u siječnju 1831. godine sastali u Tuzli i tu oblikovali svoje želje i uputili ih u Carigrad. Doneseno je više zaključaka od kojih su ovi najvažniji: da ne prihvaćaju reforme, da Bosna bude samostalna turska pokrajina, da muslimanski velikaši između sebe biraju bosanskog vezira, da se Carigrad ne miješa u njihove poslove, a oni će godišnje davati dva milijuna groša. Za vođu je izabran mladi Husein kapetan Gradaščević. Buna je ipak ugušena i pobunjenici su poraženi. Nezadovoljstvo kršćana zbog zuluma Turaka dobilo je široke razmjere. U Turskoj je carevini bio običaj da činovnici pojedinih krajeva o novim državnim propisima obavijeste vjerske službenike, a oni su onda obavještavali svoje vjernike. Tako su carske odredbe imami prenosili i tumačili muslimanima, pravoslavni svećenici pravoslavcima, a franjevci katolicima. U vezi sa rješavanjem agrarnih problema u Bosni, bosanski se provincijal fra Andrija Kujundžić obratio iz Fojnice 15. lipnja 1851. okružnicom župnicima i kapelanima s dokumentom "Nove uredbe carske za obdržavat se među gospodarima i kmetima u Bosni", tražeći od njih "da svaki u svojoj župi i u svakom kraju župe iste uredbe carske više puta bistro i čisto proglasite, i da svaki sebi i knezovima ilti malbašama od svoje župe potribite propise izvadite, da se tako u slučajim nepovoljnim, koi se iz neznanstva lasno poroditi mogu, znate vladati...". Međutim, nove uredbe nisu donijele željenog mira. Opažajući nezadovoljstvo među kršćanima, Omer paša Latas je u vrijeme svoga boravka i provođenja carskih reformi u 22

Dr. Zlatko Jakobović, „Brčko hrvatski povijesni grad“, str. 62.

18

Bosni naredio da se pokupi oružje od kršćana, kako bi se time smanjila mogućnost oružane pobune. Kad je nezadovoljstvo u Posavini dobilo široke razmjere, bosanski je vezir 1857. godine pozvao biskupa fra Marijana Šunjića, pravoslavnog vladiku i druge velikaše da se dogovore kako će umiriti Posavinu. Ljetopisac fra Jakov Baltić je zabilježio: "Dapače zovne vezir starišinu iz manastira Sutinskog, koji pošalje fra Martina Nedića. Ovomu zapriti govoreći: U top ću Vas mećati, oli umirite raju! Ovi ode u Posavinu s okolnicom biskupovom na narod, i svit malo umiri, ali svit odveć nezadovoljan rad nasilja turskog, moljaše svoje župnike, da se oni u to ne stavljaju, da oni živiti ne mogu s trećinom...". Izražaj nezadovoljstva u Posavini zabilježio je i tadašnji tuzlanski župnik fra Mato Mikić 1857. godine: "Ove godine podigoše se ljudi seljaci i pred njima Tomo knez iz Biljina, i mnogi drugi i dojde blizu 700 ljudi u Tuzlu da plaču na zulum. Ove mudro i pametno dočeka Nuredim paša, i posla ji kući, njekoliko tj. sedmorica odoše u Beč da plaču Česaru, a kad u Beč, onda turskom konzulu, ovaj jih razbije i natrag u Bosnu povrati (...) videći Turci da su Vlasi otišli u Beč, a drugo, gospodarima ne daju ništa, oni što jim reknu, to fajde ne ima, navale na pope i fratre da oni to izrade, najpri lane dobaviše prisvitlu gospodu fra Mariana Šunjića, latinskog biskupa, a Agatangela, vladiku i metropolitu zvorničkog, te ji tu vezir prave zdrave propra, i baš oštro izgovori. Ovi rekoše što god je u njiovoj vlasti da će uraditi, ali svit na zlo kad ustane, što je paša, a kamoli biskup. Šunjić načini pismo otvoreno i posla svog vikara obćenitoga da stvar izvidi. Agatangel posla pismo i sobom obiđe mjesta a što dobiše ovi prelati, ništo, nego samo prikore, jerbo svitu turske laži dodijaše.“ U listopadu 1858. godine u bosanskoj Posavini je došlo do sukoba između turske vojske i srpskih pobunjenika. Hrvati su u toj pobuni sudjelovali u manjem broju. Turci su razbili pobunjenike, posebno u bitkama kod Orašja i okolici Brčkog. Nakon pobune Turci su popalili sva pravoslavna naselja u okolici Orašja i neka naselja u brčanskoj okolici. Ova buna je utjecala na strukturu stanovništva u bosanskoj Posavini. Smanjio se broj katolika, a povećao broj muslimana. Godine 1868. Brčko je novom cestom povezano sa Bijeljinom. Već tada Brčko postaje ekonomsko i kulturno središte bosanske Posavine. Pred austrougarsku okupaciju u gradu je bilo preko 500 kuća, od toga 300 muslimanskih, 150 hrvatskih i 50 srpskih. Zbog povećanog prometa i trovine između Brčkog i Austrije, Austrija svoj konzulat iz Tuzle prenosi u Brčko. Godine 1864. otvorena je prva pošta (tur. posta hane). 1869. godine uveden je telegraf. Turska je svoju vlast u ovim krajevima održala sve do srpnja 1878. godine kada ju je austrijska vojska istjerala iz Brčkog, a nešto kasnije i iz cijele BiH. V.4. CRKVENA STATISTIKA Pretpostavlja se da je na turskom području današnje BiH 1489. godine bilo 365.000 katolika i oko 55.000 muslimana. Progoni katolika su počeli za Mustafa-paše Juriševića godine 1515.1519. Između 1489.-1529. godine na islam je prešlo oko 150.000 katolika. Od 1536-1570. na kršćane je četiri puta povećan harač, a ostali porezi šest puta, te tada na islam prelazi 300.000 katolika. Pri kraju 16. stoljeća muslimani postaju većina pučanstva u BiH, a katolici su potisnuti u manjinu. 19.10.1697. godine princ Eugen Savojski prelazi Savu kod Bosanskog Broda te osvaja Sarajevo. Prilikom povratka njegove vojske katolici iz Bosne odlaze u slobodnu Slavoniju, a iz Hercegovine u Dalmaciju. Pretpostavlja se da se za bečkih ratova iselilo oko 100.000 katolika. Postoje i sačuvani podaci o nekim iseljavanjima kao npr.: iz Dubočca se iselilo 2.700 katolika pod vodstvom fra Andrije iz Dubočca; iz Velike župe Derventske 2.300, izveo fra Mijo iz Velike; iz Modriče 6.506, fra Ilija iz Dubočca; iz Seočanice 4.000, fra Grga Zgoščanin; iz Komušine-Kuzmadanj 5.300, fra Juro Turbić; iz Majevca 1.500, izveo Fra Josip Seočanin itd. U to vrijeme broj katolika pada na najmanji u povijesti Bosne (od pokrštavanja), tj na oko 17.000 ljudi.23 23

Jakov Babić, „Posavina i župa Ulice“, str. 17.

19

V.4.1. Popis 1743. godine Br.

Naziv župe

Godina

Sela

Kuća

Odraslih

Djece

Ukupno

1.

Livno

1741.

35

446

2740

1128

3968

2.

Duvno

1741.

17

332

2102

1399

3501

3.

Rama

1741.

12

83

529

328

857

4.

Skopje

1741.

15

115

595

354

949

5.

Jajce

1741.

12

181

737

459

1196

6.

Bihać

1741.

3

64

303

139

442

7.

Majdan

1741.

10

116

539

250

789

8.

Ivanska

1742.

18

305

1598

874

2472

9.

Banja Luka

1742.

7

84

341

136

477

10.

Kotor

1742.

11

105

605

369

974

11.

Dobretići

1742.

5

76

489

274

763

12.

Lašva

1742.

16

291

1454

910

2404

13.

Fojnica

1742.

3

115

433

135

568

14.

Žepče

1742.

6

74

368

258

626

15.

Komušina

1742.

8

131

948

454

1402

16.

Velika

1742.

8

107

629

327

956

17.

Pećnik

1742.

2

44

210

97

307

18.

Soli-Tuzla

1742.

18

131

907

385

1292

19.

Štrepci-Ravne

1742.

5

89

480

204

684

20.

Bijela

1742.

19

255

1125

643

1768

21.

Vareš

1742.

16

168

728

388

1116

22.

Sutiska

1742.

23

204

1409

482

1891

23.

Posušje

1742.

8

173

1010

600

1610

24.

Drinovci

1742.

4

125

666

390

1056

25.

Veljaci

1742.

13

90

388

230

618

26.

Brotnjo

1742.

27

248

1175

704

1879

27.

Mostar

1742.

15

138

662

553

1215

28.

Mostarsko Blato

1742.

19

178

1016

542

1558

29.

Kreševo

1742.

25

314

391

1705

153

30.

Sarajevo

1742.

4

67

267

109

376

31.

Dobralin-Vodičevo

1742.

6

71

343

117

460

20

V.4.2.Popis 1768. godine Br.

Naziv župe

Godina

Sela

Kuća

Odraslih

Djece

Ukupno

1.

Livno

1768.

44

715

4390

2275

6665

2.

Duvno

1768.

25

277

1975

989

2964

3.

Rama

1768.

12

102

628

357

985

4.

Skopje

1768.

13

153

1068

516

1584

5.

Jajce

1768.

11

225

983

446

1429

6.

Bihać

1768.

5

116

603

371

974

7.

Majdan

1768.

7

128

753

484

1237

8.

Ivanjska

1768.

21

432

2861

1184

4045

9.

Banja Luka

1768.

5

94

441

224

665

10.

Kotor

1768.

8

112

781

481

1199

11.

Dobretić

1768.

8

104

674

435

1109

12.

Lašva

1768.

11

466

2092

1234

3326

13.

Fojnica

1768.

6

168

627

313

940

14.

Žepče

1768.

9

111

592

348

940

15.

Komušina

1768.

19

214

1504

981

2395

16.

Velika

1768.

13

339

1863

1098

2961

17.

Tuzla

1768.

14

237

1488

818

2305

18.

Štrepci

1768.

7

189

901

546

1497

19.

Bijela

1768.

22

472

2114

1306

3420

20.

Vareš

1768.

6

268

1236

533

1769

21.

Sutiska

1768.

13

230

1183

567

1750

22.

Posušje

1768.

10

192

1235

573

1808

23.

Drinovci

1768.

6

155

890

533

1423

24.

Veljaci

1768.

13

138

610

325

935

25.

Brotnjo

1768.

25

331

1825

1026

2851

26.

Mostar

1768.

14

149

754

338

1092

27.

Mostarsko Blato

1768.

16

138

1142

789

1931

28.

Kreševo

1768.

23

404

1384

846

2230

29.

Sarajevo

1768.

6

79

383

189

572

30.

Pećnik-Vučjak

1768.

7

142

739

396

1135

31.

Dobralin-Vodičevo

1768.

5

99

659

337

996

32.

Roško Polje

1768.

2

100

695

434

1129

21

Popis 1743. godine u BiH

Popis 1768. godine u BiH

Župa

31

Župa

32

Sela

390

Sela

407

Kuća

4920

Kuća

7128

Odraslih

26107

Odraslih

39073

Djece

13722

Djece

20988

Ukupno

39829

Ukupno

60061

Popis 1741.-1743. godine obavio je bosanski biskup fra Pavo Dragičević. Godine 1741. odlučio je obaviti krizmu po cijeloj biskupiji, obići sve župe, popisati sva sela u kojima žive katolici, sve kuće, odrasle osobe i djecu, kao i krizmanike poimence i njihove godine starosti, njihove kumove itd. Krizmati je počeo u Livnu 26.7.1741., a završio u Sarajevu 17.7.1743. godine.24 Sakrament krizme se inače dodjeljuje osobama sa oko 14 godina, a biskup Dragičević je krizmao osobe od 4-70 godina. Iz ovog podatka možemo zaključiti da je katoličko pučanstvo u crkvenom pogledu u određenim mjestima bilo jako zapušteno, jer ako se krizmaju starci onda krizme na tim mjestima nije bilo desetljećima. Postoje točni podaci o broju i starosti krizmanika za svaku župu, ali nisu navedeni u tabelama na str.19-20-21.

VI. AUSTRO-UGARSKO DOBA Odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine Austro-Ugarska je dobila ovlast da okupira Bosnu i Hercegovinu. Vojni pohod pod zapovjedništvom generala Josipa Filipovića započeo je 29.7.1878. godine i trajao je tri mjeseca. Vojska je u brčanski kraj ulazila iz dva smjera: od Bosanskog Šamca preko Orašja i od Dubrava preko Vukšića i Ulica. Dio stanovništva (uglavnom muslimani, ali i nešto pravoslavaca) je pod vodstvom Mehmed-bega Čerimagića i Nike Ristanića pružao otpor sa oko 600 dobrovoljaca. Do sukoba s austro-ugarskom vojskom došlo je 16.9.1878. godine kod sela Lončari i Krepšić, odakle su se branitelji morali brzo povući. Da bi usporili i otežali kretanje vojske, ustanici su srušili most na rijeci Tinji, ali je knez Ivan Lučić preveo vojsku na gazu niže mosta. Cijeli kraj gdje su vođene borbe jako je stradao. Austrougarske trupe zauzele su brčanski kraj 17.9.1878. godine i stavili ga pod vojnu upravu. Po selima u kojima su vođene borbe bilo je više mrtvih i ranjenih nego li same vojske. Od okupacijske vojske je zbog slabe obaviještenosti stradalo i civilno kršćansko stanovništvo, jer su i njih zbog slične nošnje smatrali Turcima, pobunjenicima. U gradu je tada osnovana tzv. etapna pošta (privremena vojna pošta) za potrebe vojske. Civilno stanovništvo se u početku nije moglo služiti tom poštom, ali je već nakon godinu dana pretvorena u stalnu poštu kojom su se mogli svi služiti. Austrougarska je potpuno promijenila ekonomski i društveni život u brčanskom kraju. Hrvati se vraćaju u Brčko. U cijeloj BiH se broj Hrvata povećavao. Pozitivne promjene su se osjetile u svim poljima života u BiH, pa i u Brčkom. Grade se značajni objekti, razvija se promet roba i ljudi sa zapadnom Europom, trgovina je u ekspanziji, ugostiteljstvo doživljava procvat, razvija se školstvo, napreduje industrijska proizvodnja (koje do sada nije ni bilo na ovim područjima), izgrađuju se nove crkve i džamije, židovi su u centru grada izgradili sinagogu, itd. Brčanski kraj je za vrijeme 24

Isto 23., str. 75.

22

Austrougarske doživio najveći napredak u svojoj višestoljetnoj povijesti. Izgrađene su škole, banke, pošte, mostovi, bolnica, tiskare, ljekarne, sušionica šljiva, pilane, hoteli, vijećnica, elektrana, parni mlinovi i niz drugih objekata, pogona i ustanova. 13.9.1894. godine izgrađen je most preko Save dug 775 m. Na početku austro-ugarske vladavine u samom gradu Brčko živjelo je oko 3000 ljudi. Tijekom 1895. godine taj se broj povećao na 6146 stanovnika, a 1910. godine iznosio je 7000 stanovnika. Prema podacima iz 1895. godine u brčanskom kraju je živjelo 8000 Hrvata, 6100 Srba i 2400 Muslimana. Brčanski kotar je 1910. godine bio najgušće naseljen kotar u BiH. U Brčkom i okolnim selima je tada od ukupnog stanovništva bilo 38,87% Hrvata, dok je ostalih bilo manje. Za vrijeme turske vladavine muslimani su činili većinu stanovništva, ali su se dolaskom Austrougarske počeli seliti. Smatra se da je u to doba BiH napustilo do 200.000 muslimana i da sada u Turskoj živi oko 5.000.000 njihovih potomaka. Na 928 km2 brčanskog kotara živjelo je 57 788 stanovnika, a kotar je obuhvaćao preko 90 katastarskih općina. Brčko je za austrougarske okupacije bio relativno moderan grad, a zvao se Brčka. U grad su dolazili trgovci iz gotovo cijele Europe, pogotovo iz Zagreba, Budima, Pešte, Beča i Trsta. Brčanke i Brčaci su se odijevali po najnovijoj modi. Početkom XX. stoljeća brčanski su trgocvi nosili bijelu odjeću i bijele šešire, a Brčanke bijele vezene bluze, duge suknje od pliša te za sparnih dana suncobrane različitih boja. VI.1. Važniji događaji u Brčkom Godina

Izgrađeno-otvoreno-osnovano u Brčkom

1878.

Zgrada svratišta "Konak", vl. A. Kučukalić (7 soba)

1878.

Apoteka „Lutvo Muftić“

1878.

Apoteka „Gustav Proche“

1879.

Telegrafska stanica

1880.

Hotel „Orijent“

1880.

Zgrada sinagoge

1881.

Džedid džamija

1883.

Katolička crkva (sv. Mihovila)

1883.

Tiskan prvi hrvatski časopis u BiH pod nazivom „Bosanac“, gl. urednik Ivan Lepušić

1883.

Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo „Hrvat“

1883.

Trgovačka akademija

1884.

Zgrada Trgovačke akademije

1886.

Zgrada rimokatoličke osnovne škole

1886.

Prva etivaža šljiva, braća Weiss iz Münchena

1886.

Zgrada opće bolnice

1887.

„Kiarethana“-muslimanska čitaonica

1889.

Viša srpska djevojačka škola

1891.

Hotel „Posavina“, vl. A. Kučukalić

1891.

Bosansko parobrodsko društvo

1892.

Gradska vijećnica

1892.

Hotel „Bosna“, vl. Lj. Krsmanović

1893.

Zemaljska banka

23

1893.

Novčani zavod Sparkasse

1894.

Druga zgrada brčanske pošte

1894.

Željeznički most na Savi (27 kamenih stupova)

1894.

Željeznički kolodvor

1894.

Brčanska tiskara

1894.

Medresa-muslimanska vjerska škola

1897.

Tiskara Eduard Sohr i sinovi

1899.

Elektrana (tri parne lokomotive, 155 kW)

1900.

Hotel „Central“

1990.

Hrvatsko sportsko društvo „Sokol“

1901.

Ciglana-opekara, vl. Marbach

1903.

Međunarodni sajam pčelarstva, šljivarstva i poljoprivrednih strojeva (Balkanski sajam)

1904.

Hotel „K caru Austrijskom“

1904.

Telefonska centrala

1912.

Zgrada „Islahijet“-muslimansko kulturno društvo

VI.2. KATOLIČKA VAROŠ U BRČKOM Sa izgradnjom nove katoličke crkve u Brčkom (1883.-1885.) započinje i razvoj naselja koje je kasnije dobilo naziv „Katolička varoš“. Ovaj dio grada se nalazio između današnje „Bijeljinske ceste“ i „Tuzlanske ceste“. Katolička varoš se na istok prostirala do sadašnje željezničke pruge, a na zapad do samog sadašnjeg centra grada. Tijekom I. svjetskog rata katolička crkva je kao i župni dvor jako stradala pa je na istom mjestu 1933. godine izgrađena nova katolička crkva posvećena Srcu Isusovu. Osim crkve u XIX. stoljeću je u Katoličkoj varoši izgrađena i zgrada Rimokatoličke osnovne škole i zgrada Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“. Nekada su na tom području osim već opisanih objekata postojali samo kuća i imanje brčanskog Hrvata Đure Sabadoša. Na tom posjedu su bili veliki voćnjaci, šljivici i bare na kojima su se zimi klizala djeca. U novije vrijeme su na području Katoličke varoši izgrađeni različiti stambeni objekti, stambeno naselje „Š“, vojarna bivše JNA, poznati brčanski neboder „Bosna“ i gradsko stambeno naselje kraj tog nebodera. Rimokatoličku osnovnu školu su 1886. godine otvorile sestre milosrdnice, koje su u Brčko došle brodom iz Zagreba. Škola je neprekidno radila od 1886. do 1946. godine. Zgrada ove škole se nalazi u bivšoj Strossmayerovoj ulici, odnosno današnjoj Klosterskoj ulici. Nekada se ta ulica nazivala „Šalapić sokak“ (njem. Salapisgasse). U novije vrijeme je ovoj zgradi bila smještena brčanska radio-postaja Radio Brčko, a danas Radio Brčko Distrikt BiH. Prijeratni Radio Brčko osnovao je Mirko Piljanović, Hrvat iz Ulica. U zgradi HKD „Napredak“ je u vrijeme Jugoslavije bio smješten Dom JNA. Početkom XX. stoljeća u ovoj su zgradi vježbali sportaši Hrvatskog sportskog društva „Sokol“, tu su bile smještene i češka i mađarska čitaonica, od 1908. godine tu djeluje HKD „Napredak“, a od samog otvaranja zgrade tu je bilo aktivno i Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo „Hrvat“ koje je osnovano 1883. godine. U Katoličkoj varoši su se još nalazili veliki park i nogometno igralište. U njima se za katoličkih blagdana okupljalo katoličko pučanstvo. O pobožnosti brčanskih Hrvata svjedoči i podatak da je Papa Pio XI. Svetim križem odlikovao Brčanke Mariju Jozić i Katarinu Cebalo.25

25

Dr. Zlatko Jakobović, „Brčko hrvatski povijesni grad“, str. 70.

24

VII. DOBA KRALJEVINE SHS (PRVA JUGOSLAVIJA) Nakon završetka I. svjetskog rata (1914.-1918.) u Versaillesu je 1919. godine proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Ta država je nastala ujedinjenjem Hrvatske, BiH, Vojvodine i Slovenije sa kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom. Ne čelo države došao je kralj Petar Karađorđević. Ova je unija za Hrvate kao i druge nesrpske narode značila nazadovanje u svim poljima života, a dominaciju su imali Srbi. U razdoblju od 1919. do 1929. godine u bosanskoj je Posavini vladalo siromaštvo u svakome pogledu. 1929. godine novi kralj, Aleksandar Karađorđević, uvodi tzv. „januarsku diktaturu“. Dekretom zabranjuje rad svih političkih stranaka. Promijenio je i naziv države. Umjesto Kraljevine SHS nastala je Kraljevina Jugoslavija koja je proglašena 3.10.1929. godine. Ova država je u političkome smislu bila podijeljena na manje upravne jedinice-banovine, kojih je bilo devet: Savska, Drinska, Dravska, Primorska, Vrbaška, Zetska, Dunavska, Moravska i Vardarska. Drinska banovina, kojoj je pripadala i bosanska Posavina prostirala se na području od 30 000 km2, a 1931. godine u njoj je živjelo 230 000 Hrvata. Drinska banovina je obuhvaćala dijelove Hrvatske (Slavonija), BiH (sjeveroistočna i srednja Bosna) i Srbije (Srijem i Mačva). Tu su se nalazili gradovi poput Tuzle, Mitrovice, Užica, Šapca, Čačka, Brčkog, Borova, Vinkovaca i Vukovara. Sjedište je bilo u Sarajevu. Sve banovine su imale Bansko vijeće (ban i 60 vijećnika). Iako je u Drinskoj banovini živjelo preko 200 000 Hrvata u Prvo bansko vijeće Drinske banovine ušlo je samo 6 Hrvata, 10 Muslimana, nekoliko Židova, a preko 40 Srba. Cijelu bosansku Posavinu, najgušće naseljenu oblast u Drinskoj banovini, zastupala su samo dvojica vijećnika: Musliman Avdaga Kučukalić iz Brčkog i Hrvat Marko Jozić iz Donjeg Rahića, sela u brčanskoj općini. Bosanska Posavina je u to vrijeme bila često izložena poplavama. Nova vlada je obećala različite mjere i agrarne reforme, a gotovo ništa od toga nije urađeno. Posavci su i dalje orali zemlju na najprimitivniji način, tj. volovima i plugovima. Pojavljivale su se epidemije različitih bolesti, kao npr. tuberkoloze. U to vrijeme je standard života bio na najnižim granama. Uvjeti stanovanja su bili jako loši, nastambe su većinom bile građene od čerpića. Ni grad Brčko nije bolje prošao za vrijeme kraljevine. U Brčkom je tada živjelo 2000 Hrvata, a u brčanskom kotaru 20 000 Hrvata, 17 000 Srba i 13 000 Muslimana. Godine 1930. Hrvati obrtnici iz Brčkog osnovali su Hrvatsku obrtničku zadrugu, koja je osnovana zbog zaštite prava svih obrtnika koja je tadašnja vlada povređivala na različite načine. Hrvati su se u Brčkom naćešće bavili obućarskim, pekarskim, krojačkim, frizerskim, tesarskim, grnčarskim, zidarskim i drugim obrtima. U upravnim i drugim rukovodećim organima brčanskog kotara, rukovoditelji su bili Srbi. U kotarskom sudu je radio samo jedan sudac Hrvat, i to dr. Martin Ikić. U školama je bio poneki učitelj Hrvat, a ravnatelj niti jedan. Sve u svemu, pouzdano se može reći da su, kao i umnogim drugim krajevima, na ovom području Hrvati za dinastije Karađorđevića bili građani drugog reda.

VIII. DOBA NDH Brčko je od 1941.-1945. godine bilo u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, koju je 10.4.1941. godine Slavko Kvaternik u Zagrebu javno proglasio. Tom je prigodom poslao brzojave i upute u sva kotarska poglavarstva na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pozivajući ih da polože zakletvu na vjernost i poslušnost Anti Paveliću, poglavaru NDH. To je u Brčkom 14.4.1941. godine učinio dotadašnji kotarski načelnik Petar Puškarić.26 Od početka vladavine NDH u Brčkom je djelovao tzv. „Ustaški stan“. Prvi službeni logornik u Brčkom bio je Martin Petrović, a njegov pomoćnik Miroslav Stemmer. Obojica su bili studenti. Na mjesto 26

Isto 25., str. 79.

25

kotarskog načelnika postavljen je Vjenceslav Montani. Početkom rujna 1941. godine logornika Petrovića zamjenjuje Marko Tubić. Ustaše su najviše ubijali Srbe, Židove i Hrvate koji se nisu slagali sa režimom NDH. Mnogo je Hrvata u to vrijeme stradalo i od četnika. S terorom nad Srbima i Židovima koji su Ustaše provodili 1941. i 1942. godine, nisu se slagali spomenuti kotarski načelnik Puškarić, niti Božidar Mileusnić, tadašnji zapovjednik Domobranskog garnizona u Brčkom. Najoptuženiji ljudi za genocid nad Srbima i Židovima bili su kotarski načelnik Montani, Marko Tubić (ustaški logornik), Ljubomir Palošek (šef policije u Brčkom), Salko Salković (zamjenik šefa policije), Dane Babić (poštanski činovnik), Rašid Užičanin (Tubićev pomoćnik), Vlado Lastrić (tabornik u Čeliću), Anto Šimić, Refik Azapagić (tabornik u Brčkom), Đuro Đaković (općinski policajac), Ilija Maskaljević, Ivan Birošević, Ivan Janko, Suljo Mešanović i dr.27 Godine 1941. u Brčkom je bilo aktivno desetak komunista. Međutim, još su za prve godine vladavine NDH oko Brčkog formirana jaka četnička uporišta: Lončari, Obudovac, Žabar, Krepšić, Bukvik, Vučilovac, Mrtvica, Lopare, Puškovac i Tobut. Svu vlast u gradu drže Hrvati, to se nije svidjelo Srbima i oni napuštaju grad. Stupaju dijelom u Komunističku Partiju, a dijelom u novoformirane četničke odrede. Četnici pljačkaju i pale hrvatska sela, presreću Hrvate i Muslimane na putu od grada do njihovih sela. U kolovozu 1941. godine u Brčkom je osnovan vojni sud, tzv. „Prijeki sud“. U gradu je djelovao i redoviti kotarski sud, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovanja itd. Na čelu ovog ministarstva bio je pročelnik. U poštanskom pogledu u uporabi su bile poštanske marke NDH, a u sudskome i kotarskom prometu biljezi. Valuta je bila hrvatska kuna. U katoličkoj crkvi u Brčkom službovao je dr. Ilija Violini. Njega su partizani likvidirali 1945. godine pod izgovorom da je surađivao sa kardinalom dr. Alojzom Stepincem. Židovi su se u Brčanski kraj doselili u XIX. i XX. stoljeću iz Mađarske i Austrije, a uoči uspostave vladavine NDH u ovom kraju ih je bilo oko 350. Tijekom 1941. i 1942. godine kotarski načelnik Montani je uz pomoć svojih suradnika likvidirao oko 200 brčanskih Židova, a sinagoga je srušena 1942. godine. Sinagoga se nalazila na mjestu današnjeg brčanskog MUP-a. Ustaše su vodili borbe s partizanima i četnicima, koji su se skrivali po obroncima planine Majevice, i to najčešće na istočnoj granici brčanskoga kotara kod Čelića i Lopara. U gradu dolazi do uhićenja članova komunističke partije. Iz izvještaja zapovjedništva II. domobranskog zbora iz veljače 1942. godine saznajemo kako su ustaše uhitile 57 osoba za koje se sumnjalo da su komunisti. Od Hrvata je za ustaše najznačajniji bio poznati brčanski revolucionar iz II. svjetskog rata Ivica Đermanović, kojega su ustaše više puta hvatale, ali je on uspijevao pobjeći iz brčanskoga zatvora. Tijekom 1941. godine četnici su na planini Majevici formirali četnički bataljun. Na čelu brčanskih četnika bili su Aleksandar Medunić i Ljubo Petrović. Osim ovih relativno organiziranih četnika, na brčanskom području djeluju i samoproglašene četničke vojvode i skupine. Među takve spadaju Savo Arsenić, Tanasije Nikolić i Milorad Nikolić, svi iz Krepšića kraj Brčkog, zatim Pavle Gajić iz Lončara, Branko Kovačević i pop Savo Jeremić iz Žabara i Obudovca. Partizani su koncem studenog 1942. godine kod Lopara nanijeli težak poraz brčanskim četnicima. Članovi KP stalno su vršili gerilske napade u Brčkom. Komunisti su tijekom 1943. godine djelovali po cijelome gradu, a u brčanskim naseljima Nova Varoš, Kolobara, Stolin i nekim drugim, organizirali su partijske ćelije. Jednu su imali čak u brčanskoj domobranskoj vojarni. Ovim partijskim ćelijama upravljao je mjesni komitet KP u sastavu: Dragoljub Marković (Srbin), Đuka Kolak (Hrvat) i Angela Sasić (Slovenka). Iste godine brčanski komunisti, potpomognuti simpatizerima iz grada, napadaju brčansku domobransku pukovniju na putu od Brčkog do Bijeljine. Tada je pobijeno mnogo Hrvata domobrana, sve su ih opljačkali, svukli do gola i vratili u Brčko kako bi demoralizirali ustaše. Od 1942. godine funkciju ustaškog logornika je obnašao Blaž Dilberović. Sredinom 1943. oko grada su se grupirali partizani. U grad je tada kao pojačanje stiglo nekoliko tisuća domobrana iz Slovenije. Grad je utvrđen bunkerima, tranšejama i bodljikavom žicom. Borbe su trajale tri dana, a partizani su tada pretrpjeli težak poraz i morali su se povući prema 27

Isto 25., str. 80.

26

Majevici. No, ustašama su ipak nanijeli teške ratne štete. Koncem 1943. godine partizani su zauzeli hrvatsko selo Gunju i odatle su preko mosta na Savi pokušali prijeći u Brčko. Grad su tada branili gestapovci i ustaše smješteni kraj Save. U tom napadu je poginulo 2500 partizana, ponajviše na bodljikavoj žici oko grada. Brčko su tada branile najelitnije ustaške postrojbe, VIII. i V. pukovnija, a osim ustaša grad su branili gestapovci, a nešto kasnije su uključene i kozačke postrojbe na čelu kojih su bili njemački časnici. Kozaci su bili njemački zarobljenici. Partizani su se povukli iz Gunje nakon što su uvidjeli da ne mogu zauzeti Brčko. U proljeće 1944. godine u Brčko su došle neke jedinice SS „Handžar divizije“. Ova divizija je brojala oko 20 000 vojnika, pretežno Muslimana i Albanaca. Ova vojska je pomagala ustašama u borbi protiv partizana, a njima su se pridružile i četničke skupine, vjerojatno vjerujući da je partizanima došao kraj. Kod Lopara je uništeno partizansko uporište i ubijeno je oko 300 partizana. Početkom 1945. godine partizanima se pridružuju dojučerašnji neprijatelji, četnici iz brčanske okolice. Skidaju četničke odore i oznake i gotovo pred kraj rata oblače partizansku odoru, postajući time antifašisti. Četnici su shvatili da će partizani uspjeti potisnuti ustaše i Nijemce iz brčanskog kraja i na vješt način su od neprijatelja postali antifašisti. Ustaške i druge jedinice su početkom travnja 1945. godine potisnute iz Brčkog. Povukli su se u Slavoniju i za sobom srušili Savski most. Partizani su 7.4.1945. ušli u grad, čime završava vladavina NDH na brčanskom prosroru. Partizani su nakon toga nasrnuli na uništenje hrvatskog puka, posebno u hrvatskim selima, bez obzira jesu li ili nisu bili u ustaškoj vojsci. Te je godine strijeljano na tisuće hrvatskih mladića, osobito u Ulicama, Vukšiću i Goricama. Ova sela su proglašena ustaškim leglima i spaljena su do temelja. Zbog navodnoga saveza s ustašama ova su sela nakon Drugog svjetskog rata bila pod posebnom komunističkom prismotrom i kažnjavana su na različite perfidne načine, a najviše u ekonomskome pogledu. Ogroman broj hrvatskih vojnika i civila stradao je na „Križnom putu“, u Bleiburgu i logorima diljem komunističke Jugoslavije. Na području današnje Republike Hrvatske evidentirano je 153.700 žrtava, u BiH 99.228 žrtava, te 8587 žrtava na drugim područjima.28 Prema istim podacima hrvatski narod je imao 261.415 žrtava rata i poraća. Na prostoru Republike Hrvatske postoji oko 700 lokacija s masovnim grobnicama, na prostoru BiH oko 90, a na prostoru Slovenije oko 200 masovnih grobnica.29 Većina ovih grobnica je nastala za vrijeme „Križnog puta“.

IX. DOBA SFRJ U poslijeratnim godinama u SFRJ (Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija) vladaju siromaštvo, glad, nezaposlenost, epidemije bolesti i druge pošasti. U takvim okolnostima su najviše stradali Muslimani i Hrvati koji su od strane komunista optuživani za sva fašistička zlodjela u II. svjetskom ratu. Naravno, ustaše su bili fašisti, ali su za fašizam optuživali sav Muslimanski i Hrvatski narod. Često su ih maltretirali tokom prvih deset godina nakon rata. Hrvati su skinuti sa svih funkcija u gradu, zatvarani su u zatvore u Foči, Zenici i drugim kaznionicama, preostale Hrvate i Muslimane poslali su na dosluženje vojnog roka u partizanske vojarne ili su ih odmah raspodijelili na najteže poslove u „obnovi zemlje“. Dosta je Hrvata na vrijeme izbjeglo iz Jugoslavije. Komunističko rukovodstvo izmišlja megalomanske radne akcije (gradnja pruga i autocesta) premda za takve nije bila sposobna, pogotovo ne u ekonomskom pogledu. Ciljevi ovoga su između ostalog bili držanje na okupu radno sposobnog pučanstva, pogotovo Hrvata i Muslimana. Gradnja puteva i pruga bila je potrebna, ali se odvijala u pogrešno vrijeme, kada narod živi u najvećoj bijedi. Činjenica je da 28 29

Dr.sc. Josip Jurčević/ Bruna Esih/ Bože Vukušić, „Čuvari Bleiburške uspomene“, str. 192. Isto 28., str. 193.

27

je međunarodna zajednica dugo morala slati humanitarnu pomoć u vidu „Unrinih“ paketa u Jugoslaviju. Tijekom 1946. godine izgrađena je „Omladinska pruga Brčko-Banovići“. I tu su najteže poslove radili „fašistički narodi“. Pruga je građena primitivnim oruđima, prehrana i odjeća bila je oskudna, a disciplina stroga. Gradnja je često ometana preostalim četnicima koji nisu prešli u partizane. Brčanski četnici su se skrivali u šumama na Majevici, a noću su radili diverzije na pruzi, ponajviše u mjestima Mramor, Duboki Potok i Tinja. Prvih pet godina nakon rata stanje za Hrvate bilo je jako loše. Dovoljno je bilo reći da si Hrvat da odmah budeš priveden u brčanski MUP. Maltretirali su ih na različite načine i imputirali generalnu krivicu za stradanje Srba. Ni učenici nisu bili pošteđeni. Kažnjavali su ih na različite načine i nametali su im kompleks krivnje za fašistička zlodjela u II. svjetskom ratu. Život im je bio jako težak, nisu mogli dobiti zaposljenja pa je vladalo opće siromaštvo među Hrvatima i Muslimanima. Tako je bilo sve do 1960. godine kada sve češće odlaze na rad u inozemstvo. Brčanskim Hrvatima trasirali su put Hercegovci koji su iz ekonomskih razloga morali napustiti državu. Komunisti su šezdesetih godina malo popustili želji Hrvata da idu raditi u inozemstvu. Tamo su radili teške poslove, a plodove svoga truda donosili su u svoj kraj, koji se samo na taj način održavao i razvijao. U svoje krajeve bi dolazili za katoličkih blagdana. Komunisti bi ih tad pozivali u komitet SK, MUP i SSRN na razgovore. Na kraju su od njih tražili novčanu pomoć za različite potrebe. Brčko je u zadnja dva desetljeća Jugoslavije doživio novi ekonomski procvat. Otvorene su tri robne kuće, Ekonomski fakultet, hotel „Galeb“, novi Dom kulture, više modernih stambenih naselja i dr. U gradu su radile 4 srednje škole, a u brčanskoj općini bilo je 13 osmogodišnjih škola. U općini je radilo deset tvornica sa preko 20.000 radnika.30 Djelovalo je preko 50 kulturnih društava. Sport je također bio jako razvijen. No, onda ponovno dolazi do katastrofe. Četnici 1.5.1992. uz blagoslov JNA okupiraju grad i dijelove oko grada. Ponovno dolazi vrijeme pljačke, progona, ubijanja i mučenja. Hrvati opet, po tko zna koji put, bježe preko Save u Hrvatsku i dalje u druge zemlje.

X. DOBA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE Neposredno pred agresiju predstavnici se hrvatskog naroda općine Brčko na sjednicama općinskog vijeća zalažu za politička prava Hrvata ovog područja, dok Srbi rade na stvaranju srpske općine Brčko. Zahtijevaju da se brčansko općinsko vijeće, koje je do tada bilo građansko vijeće, transformira u vijeće naroda. U travnju 1992. godine ipak je dogovoreno da se u gradu formiraju tri nove općine: Srpsko Brčko, hrvatska općina Brčko te bošnjačka općina Brčko. Taj dogovor nikad nije realiziran mirnim putem, jer je 1.5.1992. počela vojna agresija na grad. Rat je u Brčkom neslužbeno počeo dan ranije rušenjem mosta na Savi, kada je stradao neutvrđen broj civila prelazeći most. Hrvatsko pučanstvo još prije okupacije grada bježi u Republiku Hrvatsku. Nekoliko stotina ih ostaje u gradu, a nekoliko tisuća u okolnim hrvatskim selima koja nisu okupirana. U tim selima pružaju jak otpor četnicima, srpskim paravojnim formacijama iz Srbije i pripadnicima bivše JNA, koja je još za rata u Republici Hrvatskoj izgubila sva obilježja narodne armije. Sredinom svibnja 1992. godine u brčanskom kraju formirana je 108. HVO brigada (108. HVO brigada bosanske Posavine Brčko). U sastav ove brigade ulaze i Bošnjaci. Ustrojen je i „Krizni štab“ općine Brčko, na čijem je čelu bio Mato Jurišić. Postrojbe 108. brigade HVO uključivale su i Hrvate iz Špionice, Srebrenika, Cerika, Hrgova i drugih naselja koja do tada nisu bile u sastavu brčanske općine. Brčanska se brigada se od početka rata u logističkom pogledu oslanjala na Republiku Hrvatsku. U ožujku 1993. godine Bošnjaci se izdvajaju iz 108. HVO brigade. U vojnom i civilnom pogledu se oslanjaju se na Republiku Bosnu i Hercegovinu, dok se Hrvati tada oslanjaju na Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Ubrzo dolazi do formiranja hrvatske općine Brčko, koja se prostire na 27.500 hektara i na kojoj je pred rat živjelo oko 30.000 Hrvata. 30

Dr. Zlatko Jakobović, „Brčko hrvatski povijesni grad“, str. 91.

28

X.1. OPĆINA RAVNE-BRČKO Na Saboru Hrvata cijele brčanske općine 15.10.1994. godine utemeljena je hrvatska općina Ravne-Brčko. Sabor se održao u Bosanskoj Bijeloj (kasnije samo Bijela). Osim brčanskih Hrvata, Saboru su nazočili i legitimni predstavnici iz Srebrenika, Špionice, Cerika, Donjih Hrgova i Gornjih Hrgova. Na Saboru su među ostalima aktivno sudjelovali: Mijo Anić, tadašnji predsjednik HDZ-a općine Brčko (prvi načelnik općinskoga poglavarstva općine Ravne-Brčko, kolovoz 1996. godine), Niko Novaković, predsjednik HDZ-a Srebrenik, dr. Ivan Hudolin, kirurg, dr. Slavko Nikić, fra Jurica Ljubičić, fra Valerije Stipić, fra Petar Matanović, Ivica Filipović, dozapovjednik 108. pješačke HVO brigade Brčko (kolovoza 1996. godine zapovjednik 108. domobranske pukovnije), prof. Mato Jurišić, Mato Šimić, Ivo Veselčić i drugi poznati Hrvati ovoga kraja.31 Nova općina Ravne-Brčko obuhvaćala je hrvatska područja od Stoglava, preko Špionice, Gornjih i Donjih Hrgova, Cerika, Gornje i Donje Skakave, Jagodnjaka, Dubrava, Bijele, Prijedora, Seonjaka, Poljaka, Gornjih i Donjih Laništa, Četnice, Blaževca, Podbara, Gornjeg i Donjeg Vukšića, Ulica, Vitanovića, Ulovića, Drenave, Marković Polja, Lipovca, Donjeg Rahića, Gorica, Krepšića, Katoličkog Islamovca, Peškira, Bunarića, Gornjeg i Donjeg Zovika, Donjih Dubravica, Boća, Boderišta, Čađavca, Gredica, Bukovca i dijela grada Brčkog. X.1.1 Politička deklaracija Sabornici su 15. listopada 1994. godine donijeli i Političko-programsku deklaraciju koja sadrži: -očuvanje i obnovu hrvatskoga puka na području nove općine -suživot u miru s ostalim narodima na ovim područjima -formiranje društveno-političke zajednice općine Ravne-Brčko u čiji sastav ulaze sva prethodno navedena naselja i dio grada Brčkog -temelji su društveno-političke zajednice Ravne-Brčko u povijesnim katoličkim župama: Brčko, Zovik, Boće, Ulice, Gorice, Krepšić, Poljaci, Dubrave i Špionica. Nadležnost ovih katoličkih župa traje gotovo sedam stoljeća -osiguranje bolje budućnosti za sve naraštaje na ovim područjima -očuvanje katoličke vjere, kulture i običaja Hrvata -uvođenje višestranačja u politiku, te poštovanje slobode misli i djelovanja -poštivanje vjerskih, nacionalnih i kulturnih određenja svih naroda koji žive na ovome području -stvaranje uvjeta za smanjenje migracije pučanstva s ovih područja, te povratak prognanih i raseljenih osoba -oživljavanje gospodarstva i skrb za ugroženo pučanstvo -sve navedeno u Deklaraciji utemeljeno je u korelaciji s međunarodnim dogovorima i aktima -politička zajednica Ravne-Brčko je povijesno, zemljopisno, vjerski, kulturno i gospodarski neraskidiv i neotuđiv dio Veležupe bosanske Posavine (kasnije Županija Posavska) -elaborat o političkoj Deklaraciji upućen je nadležnim tijelima Federacije BiH -za provedbu u djelo odredaba Deklaracije zadužuju se sve političke stranke, Općinsko vijeće i Skupština općine Ravne-Brčko. U Bijeloj, Ljeta gospodnjeg 1994. godine 15. listopada Sabornici

31

Isto 30., str. 97.

29

X.2. BRČKO DISTRIKT BIH Brčko distrikt je odlukom Međunarodnog arbitražnog tribunala uspostavljen 8.3.2000. godine. Prostire se na površini od 493 km2 posavske doline, koja seže od rijeke Save do obronaka planine Majevice. U blizini je tromeđe država Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, te stoga slovi za strateško raskrižje u mnogim pogledima. Prema posljednjim procjenama u distriktu Brčko živi od 95.000 do 100.000 stanovnika, a od toga oko 50.000 u gradu Brčkom. Distrikt Brčko, po svom Statutu, kojeg je proglasio Robert W. Farrand (prvi supervizor za Brčko), jedinstvena je administrativna jedinica lokalne samouprave pod suverenitetom Bosne i Hercegovine. Ima vlastitu multietničku administraciju, policiju i pravosuđe. Demilitarizirano je područje i pruža sve potrebne slobode svojim građanima. Distrikt nema drugu zastavu ili grb osim zastave i grba Bosne i Hercegovine. Latinično i ćirilično pismo, te srpski, hrvatski i bošnjački jezik ravnopravni su u upotrebi za sve svrhe. Funkcioniranje distrikta nadzire međunarodni supervizor i šef ureda OHR-a Sjever. Zbog svog zemljopisnog položaja, distrikt ima velike gospodarske prilike u poljoprivrednoj i prehrambenoj industriji te trgovini, pogotovo što posjeduje najveću tržnicu u ovom dijelu Europe (Arizona). Mnoge velike državne tvornice prošle su fazu privatizacije, a paralelno s tim povećava se, već sada veliki, broj privatnih poduzeća. Upravo zbog svoga položaja, distrikt Brčko, pored tradicionalnog lovnog, ima dobre mogućnosti za razvijanje kongresnog i seoskog turizma. U distriktu Brčko, od njegovog osnutka do danas, usvojeno je preko 100 vlastitih zakona, koji pomažu građanima da lakše izgrade sredinu koja će biti ponos cijeloj državi, stvaraju pogodnosti za ulazak zdravih inozemnih investicija i ideja, a ti zakoni postaju i modeli za entitete u BiH. Osnovno obrazovanje je devetogodišnje, obvezatno i besplatno u distriktu Brčko, koji ima 16 osnovnih škola, 5 srednjih i, za sada, Ekonomski fakultet. Sloboda izražavanja građana i javnost rada je zajamčena. Distrikt ima i svoj javni medij u instituciji J.P. Radio Brčko, a u perspektivi je i njegovo proširenje na pisani i TV segment. Također funkcionira i nekoliko privatnih medija. Brčaci posjeduju bogatu narodnu knjižnicu, gradsku galeriju, amatersko kazalište, dom kulture i nekoliko kulturno-umjetničkih društava. U distriktu su aktivna i tri nacionalna kulturna društva: "Prosveta", "Preporod" i "Napredak". Godine 1991. općina Brčko je imala 87.627 stanovnika, od toga: Bošnjaci 38.617 (44,06%), Hrvati 22.252 (25,39%), Srbi 18.128 (20,68%), Jugoslaveni 5.731 (6,54%), ostali 2.899 (3,33%).

Nacionalni sastav stanovništva po naseljenim mjestima u brčanskoj općini Ime mjesta

Bošnjaci

Hrvati

Srbi

Jugoslaveni

Ostalo

Ukupno

Većina

Bijela Boće Boderište Brčko Brezik Brezovo Polje Brezovo Polje (selo) Brka Brod Bukovac Bukvik Donji Bukvik Gornji Buzekara Cerik Čađavac

5 0 1 22.994 0 0 1.158 1.921 938 6 0 0 0 3 0

1.729 1.242 952 2.894 3 3 11 3 6 69 3 9 0 25 60

730 0 2 8.253 408 330 89 40 50 279 192 328 422 221 0

34 4 1 5.211 1 1 96 27 28 9 16 23 5 18 6

41 7 9 2.054 1 1 39 53 20 1 1 18 3 13 8

2.539 1.253 965 41.406 413 335 1.393 2.044 1.042 364 212 378 430 280 74

H H H B S S B B B S S S S S H

30

Čande Čoseta Donji Rahić Donji Zovik Dubrave Dubravice Donje Dubravice Gornje Gajevi Gorice Gornji Rahić Gornji Zovik Grbavica Gredice Islamovac Krbeta Krepšić Laništa Lukavac Maoča Marković Polje Ograđenovac Omerbegovača Palanka Popovo Polje Potočari Rašljani Ražljevo Repino Brdo Sandići Skakava Donja Skakava Gornja Slijepčevići Stanovi Šatorovići Štrepci Trnjaci Ulice Ulović Vitanovići Donji Vitanovići Gornji Vučilovac Vujičići Vukšić Donji Vukšić Gornji

377 502 4 0 1 1 0 0 1 2.131 0 13 0 97 0 0 1 0 2.815 0 723 792 1.381 0 3 1.073 0 240 1 2 3 0 0 1.216 5 0 1 200 5 1 1 0 1 0

0 0 552 465 1.310 368 20 1 894 6 1.454 21 121 0 4 721 648 8 5 362 0 73 1 0 2 0 2 4 0 2.175 1.581 2 2 2 804 0 1.108 606 324 158 0 1 633 805

0 0 48 0 18 0 280 188 174 8 9 499 168 0 240 383 0 208 11 88 0 1 0 245 838 76 331 0 410 40 142 363 345 0 25 310 136 73 82 98 673 270 3 1

0 0 12 0 1 0 2 1 19 5 0 16 2 0 0 9 0 7 36 2 1 7 9 1 26 2 4 1 7 12 5 1 0 0 4 2 7 8 4 9 11 9 3 4

0 5 31 16 8 27 17 4 9 17 106 8 12 8 0 43 7 2 19 18 10 22 3 2 24 4 4 1 2 43 6 5 6 20 23 1 14 25 4 20 15 4 4 11

377 507 647 481 1.338 396 319 196 1.097 2.167 1.569 557 303 105 244 1.156 656 225 2.886 470 734 895 1.394 248 893 1.155 341 246 420 2.272 1.737 371 353 1.238 861 313 1.266 912 419 286 700 284 644 821

B B H H H H S S H B H S S B S H H S B H B B B S S B S B S H H S S B H S H H H H S S H H

31

XI. STATISTIKA Godina

Objašnjenje

1463.

Turci odveli oko 100.000 ljudi u zarobljeništvo Turci odveli oko 30.000 mladića u janjičare

1489.-1529.

Na islam prešlo 150.000 katolika

1524.

Dolazi do najžešćeg progona katolika u BiH Tih godina na islam prelazi 120.000 do 150.000 katolika

1528./1529.

Na prostoru današnje BiH bilo je: Katolika Muslimana Pravoslavaca

1536.-1570.

Na islam prešlo 300.000 katolika

1624.

Na prostoru današnje BiH bilo je: Muslimana Katolika Pravoslavaca

1683.-1699.

Za vrijeme habsburško-turskog rata Bosnu napušta oko 100.000 katolika Na kraju rata u BiH ostalo samo 17.000-20.000 katolika

1743.

U BiH se broj katolika povečao na 39829

1768.

U BiH se broj katolika povečao na 60061

1875.-1878.

Tijekom ustanka kršćana protiv Turaka u Hrvatsku je izbjeglo 150.000 ljudi

1878.-1918. 1878.

oko 360.000 oko 220.000 oko 55.000

oko 57% oko 34% oko 9%.

oko 300.000 oko 100.000 oko 50.000

oko 67% oko 22% oko 11%.

Za vrijeme Austrougarske se između 100.000 i 200.000 muslimana iselilo u Tursku Za vrijeme Austrougarske u Bosnu se naseljava 180.000 do 200.000 Čeha, Nijemaca, Slovenaca, Mađara, Hrvata i drugih naroda. Veliki dio se raspadom Austrougarske iselio. U Brčkom je živjelo oko 3000 stanovnika

1895.

BiH je imala 1.433.471 stanovnika, od toga: Pravoslavci 42,93% Muslimani 34,99% Katolici 21,31%

1895.

U Brčkom je živjelo 6146 stanovnika U brčanskom kraju je živjelo: Hrvata 8000 Srba 6100 Muslimana 2400

1910.

U Brčkom je živjelo 7000 stanovnika

1914.-1918.

Demografski gubitak tijekom I. svjetskog rata iznosi 300.000 ljudi

1931.

BiH je imala 2.323.787 stanovnika, od toga: Srba 44,25% Muslimana 30,90% Hrvata 23,58% Ostalih 1,02%

1941.-1945.

Za vrijeme II. svjetskog rata BiH je imala gubitke od: Srba 164.000 Muslimana 75.000 Hrvata 64.000 Židova 9.000

32

1971.

BiH je imala 3.746.320 stanovnika, od toga: Muslimana 39,57% Srba 37,19% Hrvata 20,62% Ostalih 2,62%

1971.

Općina Brčko imala je 74.771 stanovnika, od toga: Muslimana 30.181 Hrvata 24.925 Srba 17.709 Jugoslavena 1.086 Ostalih 870

1981.

Općina Brčko imala je 82768 stanovnika, od toga: Muslimana 31434 Hrvata 23975 Srba 16707 Ostalih 9652

1991.

Bosanska Posavina imala je 260.793 stanovnika, od toga: Hrvata 131.542 Srba 77.723 Bošnjaka 32.796 Ostalih 18.726

1991.

Općina Brčko imala je 87.627 stanovnika, od toga: U općini U gradu Bošnjaka 38.617; 44,06% Bošnjaka Hrvata 22.252; 25,39% Srba Srba 18.128; 20,68% Jugoslavena Jugoslavena 5.731; 6,54% Hrvata Ostalih 2.899; 3,33% Ostalih

1991.-1995

Za vrijeme rata u BiH stradalo je 98.837 ljudi, od toga: Bošnjaka 63.687; 67,87% Srba 24.216; 25,81% Hrvata 5.057; 5,39%

40,36% 33,33% 23,68% 1,45% 1,18%

51% 29% 12% 7%

22.994; 8.253; 5.211; 2.894; 2.054;

civila 30.514 civila 1.978 civila 2.076

55,53% 19,93% 12,58% 6,98% 4,98%

vojnika 30.173 vojnika 21.399 vojnika 2.619

33

XII. ZAKLJUČAK Iz svega ovoga možemo zaključiti da je svaki rat i sukob tijekom čitave povijesti Bosne i bosanske Posavine nanio ogromnu štetu hrvatskom narodu. Politika također u zadnjih nekolika stoljeća nije bila privržena Hrvatima. Za vrijeme Turaka su slovili kao njihovi najveći protivnici, jer su Turci najveće ratove vodili sa katoličkim zemljama. Tako su Turci uvijek gledali loše na Hrvate i smatrali su ih opasnim za njihovu državu. Između ostalog su smatrali da Hrvati informiraju turske protivnike o stanju u državi. Zbog svega ovoga su ih često proganjali i nametali im teške poreze, pogotovo u vrijeme ratova sa susjednim Hrvatima, tj. sa katoličkim zemljama u čijem su sastavu bili Hrvati. Tu prije svega mislimo na ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, Austriju, Mletačku republiku i Austrougarsku. U vrijeme kraljevine Jugoslavije su bili narod drugog reda. U komunističkoj Jugoslaviji su zbog NDH i ustaša proglašeni fašističkim narodom i protivnikom komunizma. Od dolaska Turaka pa sve do danas udio Hrvata u stanovništvu Bosne postaje sve manji. Najvećim dijelom zbog stradanja i iseljavanja, ali i zbog doseljavanja drugih naroda na ovo područje. Sva politička zbivanja su imala za posljedicu gubljenje Hrvata i Hrvatstva sa područja BiH, tako da većina ljudi neupućenih u povijest Bosne smatra da toga nikad nije ni bilo. Hrvati u bosanskoj Posavini su potomci autohtonih Šokaca i hrvatskih doseljenika iz drugih dijelova Bosne. Šokci su hrvatski narod koji naseljava područja oko Save i dijelove Slavonije i Srijema. Doseljavanja Hrvata iz drugih dijelova Bosne su se dešavala za vrijeme Turaka i njihovih ratova. U sela Kopanice, Vidovice, Tolisu i Domaljevac su se doselili Hrvati iz Županje, Babine Grede i Štitara. U današnje općine Derventa i Bosanski Brod iz Hercegovine (1735.1782. i 1820.). U općine Modriča, Gradačac, Orašje, Šamac i Brčko su se doselili najviše iz Mostara, Posušja, Uskoplja, Bugojna, Livna, Duvna, Poreča, Vareša, Imotskog, Dalmacije, Srebrenice, Tuzle, Kraljeve Sutjeske i Olova. Sa Tuzlanskog i Srebreničkog područja je bilo masovnih seobi Hrvata na područje Posavine. Danas oko Tuzle još ima sela sa većom hrvatskom populacijom, dok toga oko Srebrenika skoro nema. Primjer su sela Seona, Babunovići i Hujdurovići. Po nazivima nekih mjesta i prezimenima ljudi možemo zaključiti odakle se narod doselio. Tako npr. imamo selo Seonjaci gdje je bilo mnogo doseljenika iz Seone. Kad gledamo na povijest ovih područja vidimo da su Hrvati od nekadašnjeg većinskog naroda potisnuti u manjinu. Taj proces se i dalje nastavlja. Bit ovog čitavog rada je što objektivnije prikazati povijest ovih područja, posebno povijest hrvatskog naroda koja je iz političkih razloga često bivala iskrivljena.

34

Literatura Objavljena djela: HKD Napredak, „Napretkov klendar“, 2003. Dr.sc. Josip Jurčević/ Bruna Esih/ Bože Vukušić, „Čuvari Bleiburške uspomene“ Dr. Zlatko Jakobović, „Brčko hrvatski povijesni grad“ Jakov Babić, „Posavina i župa Ulice“ Kalendari sv. Ante Publicirana djela: Razne internet stranice

35


Povijest Hrvata-Brčko