Ernest Hemingvej - Starac i more

1 Bio je to starac što je sam samcit, u malom čunu, ribario u Golfskoj struji a da, eto, za osamdeset i četiri dana, nije ulovio ni jednu jedinu ribu. Prvih četrdeset dana uz njega se nalazio neki dječak. Ali, poslije četrdeset jalovih dana, roditelji su rekli svome sinu da je starac sada svakako zauvijek salao, što je označavalo nesreću u najteţem vidu, i dječak je na njihovo traţenje prešao na drugi čamac koji je u toku prve tri nedjelje ulovio bogat plijen. Dječaku je bilo ţao kad bi vidio starca kako se svakog dana vraća svojim malim čamcem praznih ruku. I on je silazio svakodnevno da mu pomogne, da iznese uţad namotanu u klupčad i kuke za ribe ili harpune, kao i jedro omotano oko jarbola. Jedro bješe zakrpljeno dţakovima od brašna, i savijeno u balu, pa je izgledalo kao zastava poslije beskrajnih poraza.

Starac je bio tanak i suv, s dubokim brazdama na potiljku.

Na jagodicama je imao zagasate mrlje koţnog tumora koji izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani oţiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih oţiljaka ne bješe svjeţ. Oni su bili isto toliko stari kao i erozije u kakvoj pustinji bez riba. Na njemu je sve, osim očiju, izgledalo staro, a oči su mu bile boje mora i sijale vedro i nepobjedivo »Santijago«, reče mu dječak kad su se uspeli uz obalu uz koju je pristao čamac. »Sad mogu da ti se vratim. Puno smo zaradili«.

Starac je naučio dječaka ribolovu, i dječak ga je volio. »Ne«, reče starac. »Ti si sad na čamcu koji donosi sreću.

Pa, ostani na njemu.« »Ali sjećaš li se onih osamdeset sedam dana kada nisi ulovio nijednu ribu, pa smo zatim svakodnevno, čitave tri nedjelje lovili velike ribe?« 3