Slijedi svoju zvijezdu Jelena Matijević, članica TK Didon, početkom je ljeta 2007. pozvana u
tenisku reprezentaciju Hrvatske. O tom izuzetnom uspjehu razgovarala
sam s njom. Uvijek samozatajna i skromna pa su i njeni odgovori na moja pitanja vrlo kratki jer ona je takva. Imam osjećaj da joj je lakše igrati nego odgovarati na moja pitanja.
Koji je put jednog sportaša da bi postigao taj uspjeh? Osvajajući turnire, skupljala sam bodove za ulazak. Nisam naravno osvojila sve turnire, ali većinu jesam.
Jelena Matijević
Razgovarala: Iva Ljubanović, 6.a Fotografija: Jelena Matijević,7.a
Što znači postati reprezentativka? To znači postati dio reprezentacijske skupine.
Kada si doznala da si pozvana? U šestom sam mjesecu doznala da sam pozvana.
Kako si se osjećala kada si čula tu vijest? Kad mi je trener rekao da sam pozvana u reprezentaciju, od uzbuđenja nisam mogla doći k sebi. Bila sam neopisivo sretna, a u meni je bio neki osjećaj koji ne mogu opisati. Nestrpljivo sam očekivala taj dan polaska. Već tjedan dan prije sve je bilo spremno za polazak.
Gdje se održavalo prvenstvo? Prvenstvo se održavalo u Italiji. Sa mnom su išle dvije djevojke i jedan dečko. S njima sam se super slagala. Osvojili smo treće mjesto. Upoznala sam prijatelje s raznih
strana svijeta, a najdraže su mi bile djevojke iz Tunisa. Bili smo prezauzeti tenisom pa nismo stigli razgledavati okolicu.
Koliko se dugo bili tamo i je li bilo zanimljivih događaja? Trajalo je tjedan dana. Bilo je puno zanimljivih događaja, no nama je bio najzanimljiviji kada su jedne talijanske novine napisale da im je naša reprezentacija najveća konkurencija! Zaista pohvalno, Jelena. Zaželjela sam još puno osvojenih turnira i trenutaka kada će ona nekome biti velika konkurencija. Jer to daje snagu i volju za dobar uspjeh. Jeleni to zaista ide od ruke. Sportsku godinu 2007. završila je na 6.mjestu rang liste HTS-a. Ona je hrvatska reprezentativka te hrvatska dvoranska kadetska prvakinja, bila je 3. na prvenstvu Hrvatske te na Mastersu izbornika podijelila 5. – 6. mjesto.
Vikend na Gletscheru Mölltaler Propustio sam jedan školski petak kako bih otišao u Austriju na otvorenje nove skijaške sezone. Ja zapravo bordam, ali nema veze. Nakon četiri i pol sata vožnje stigli smo u hotel. Ostavili smo stvari i onako «ukočeni»krenuli na skijalište Möltaller koje se nalazi na Gletscheru, na 3150 metara nadmorske visine. Do skijališta se treba voziti vlakom kroz uski tunel planine. Taj je tunel dugačak 4800 metara. U tom se tunelu prije nekoliko godina dogodila velika nesreća, život su izgubili svi ljudi u vlaku. Vozeći se u njemu, baš mi i nije bilo svejedno. U uši si naguraš slušalice, zažmiriš i sve u trenu prođe. Kad smo stigli gore, sve je bilo prekrivano snijegom, bijelo kao rasipana vreća brašna s pogledom na bijele oblake koji su lebdjeli ispod nas tako da smo uživali u sunčanoj visini. Bio sam
u grupi s prijateljem Leom koji je brži na skijama nego ja na bordu. Mame su nas nazivale «općom opasnosti na stazi». Nakon ručka krenuli smo u još jednu bolnu avanturu. U drugoj rundi pridružile su nam se i naše dvije drage sestre koje su prije skijale s tatama. Trebali smo doći za sat vremena, no mi smo zahvaljujući mojim padovima kasnili tako da smo se morali gurati u posljednji vlak. U međuvremenu je pao i mrak pa nam baš i nije bilo lako spustiti se do vlaka. Drugi smo dan opet imali prekrasno vrijeme
i puno manje padova, a treći su dan svi bili u strci. «Gdje su mi cipele» vikala je mama. »Gdje su mi ključevi od auta» vikao je tata. «Gdje mi je lopta» vikao sam ja. Pretpostavljate, krećemo kući. Mi djeca nagurali smo slušalice u uši i pustili neka glazba svira, dok očevi broje za koliko bi sati mogli leći u svoje udobne krevete. I stigli smo u Viroviticu u kasnim večernjim satima razmišljajući kako bi bilo lijepo imati još nekoliko slobodnih dana i uživati u tim prekrasnim snježnim radostima. Dorijan Lesić, 6.d
Dorijan na skijanju
29
Svi naši interesi
Hrvatska reprezentativka